U Beogradu promovisana knjiga „Nebeska dvorišta“ vladike Grigorija

157
Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs

U dupke punoj Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine sinoć je promovisana knjiga „Nebeska dvorišta“ episkopa diseldorfskog i njemačkog Grigorija u izdanju „Lagune“.

O knjizi su nadahnuto govorili urednik izdanja Dejan Mihailović, leksikograf i pisac Vlaho Bogišić, koji je istakao da nije riječ o autobiografiji nego o romanu, a odlomke je čitala glumica Nataša Ninković.

Vladika Grigorije, nakon knjige „Preko praga“ za koju je nagrađen „Kočićevim perom“, u svom novom djelu piše o životu, ljepoti i stradanju male ali hrabre zajednice koja brani svoje vjekovno ognjište. O zavičaju i uspomenama. To je oda Planinici, koja se našla u vihoru rata i čovjekovoj spremnosti na velike odluke i djela. Roman počinje prvim danima rata 1992. godine.

– Razlike su dobre, ali podjele ne valjaju. Ne valja kada se dijelimo, a kada imate razlike to me je činilo srećnim i u najnesrećnija vremena. Nisam mogao da ne volim nekoga zato što je musliman ili Hrvat. Strašno se plašim toga da budemo svi isti, uniformisani. U vojsci nisam nosio kapu i kažnjavan sam zbog toga svaki put sa po 20 sklekova i to mi je bilo super. Treba da budemo slobodni u tome da volimo drugog u njegovoj različitosti. A ne da on bude isti kao mi, niti mi treba da budemo kao on, i u tome jeste naše bogatstvo. U jeziku, mi smo od Vardara pa do Triglava jedno. U duhu, u tradiciji smo u mnogo čemu jednaki, ali opet smo svi različiti i to je trebalo uvažavati a zbog toga se nije trebalo klati – istakao je vladika Grigorije koji se 17. juna prije tri decenije zamonašio a na isti dan ove godine objavljen je ovaj roman.

Dodao je da je Bosna tajanstvena i zato je moćna. I da ne treba bježati od mita jer on više otkriva nego što pokriva.

– Kosovo i Metohija je za mnoge Srbe koji tamo nikada nisu bili zavičaj, i niko ne može da objasni kako. A to je zato što u sebi nosimo taj mit.

Kako sam postao pisac

– U petom razredu osnovne škole iz srpskog jezika sam dobio 5 plus na temu „Šta ću biti kad porastem“. Pisao sam da ću biti doktor i ne znam šta sam sve pisao, ali možda sam tada dobio utisak da sam dobar pisac – nasmijao je sve vladika Grigorije i dodao da je uvijek imao strah od fizike i hemije, ali zato je srpski jezik volio.

Uz mnogo mudrih i duhovitih priča, pisac i vladika je, između ostalog rekao, da je jako važno to što učimo.

– Ne shvataju ljudi da je naša moć u našoj nemoći. Najmoćniji čovjek u posljednjih 30 godina u našoj sredini je patrijarh Pavle – što je izazvalo oduševljenje publike i buran aplauz.

Istakao je da bi volio da ova njegova knjiga nekog mladog čovjeka nauči da donese odluku u životu.

Ovom događaju su prisustvovali patrijarh Porfirije, episkopi Ignjatije, Metodije, Ilarion, Sava Bundalo, prof. Miodrag Zec, princ Filip i princeza Danica Karađorđević, Sanda Rašković Ivić, Dejan Bodiroga sa sinom, Dragan Velikić, Savo Manojlović, Željko Bodrožić, Vesna Čipčić.

Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs

Bosna je tajanstvena

Na koricama svog romana, koji je najavljen kao snažna i potresna priča o životu, ljepoti i stradanju, vladika Grigorije je zapisao: „Iz vazduha Bosna izgleda onakva kakva bi bila samo da nije nas. Odozgo se ne vidi zlo koje gamiže po zemlji, već samo njena nevina i na mahove divlja ljepota…“

– Sreo sam u Berlinu neke ljude iz Brisela koje znam, došli su na važan samit, pa odosmo na kafu. Pitam ih šta se zbiva u svijetu, a oni počeli da ređaju – Ukrajina, Rusija, Sirija… A, šta pričaju za Bosnu, upitah ih, rekoše: „Kome god pomeneš Bosnu, on počne da bježi“. I shvatio sam da je Bosna tajanstvena i volim što je takva, jer zato je moćna. Ljudi griješe što beže od tajanstvenosti. Mi koji vjerujemo u Boga znamo da do bogospoznanja ne možemo doći ako ne idemo kroz tajanstvenost. Ne možemo da hodamo samo po danu i po onom što nam je poznato.

Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs

A onda je ispričao, kako je rekao, najluđu priču iz svog života koja se dogodila posljednjih dana.

– Imam u Diseldorfu komšiju, nadimak mu je Munja, jer je najbrže trčao iz prodavnice kada uzme nešto. Oblio je od raka, ima silne metastaze i doktori se čude što nije umro, a on meni na to kaže: „Meni rak ne može ništa, ja sam Bosanac, iz Zenice“. I to nije sve, da čujete koliko smo mi ludi ljudi, tajanstveni. Zove me Munja i veli: „Dođi do vrta, koji je tik uz našu ogradu“. Odosmo Jovan i ja, a on leži na klupi i zbori: „Ne brini ništa, nije rak, nego od ove moje Fatime, zet udavio njenu sestru pa onda izvršio samoubistvo“. Gledamo, tužan je, uzdiše. Kad odjednom skoči i kaže da ima nešto još gore od toga. Mi u čudu, šta može da bude gore od toga, a on ko iz topa: „Ja moram da platim sahranu, oni nemaju para tamo“. Mi gledamo da li je lud, ali zadivljujuće je koliko on vjeruje, voli i bori se život. To je to, mi smo svi od krvi i mesa, ali i od duha – rekao je vladika.

I to je ono važno da shvatimo, istakao je vladika Grigorije, utišavši mudrošću smijeh i aplauz u publici.

– Mi smo svi na svoj način različiti ali svi smo jedno u duhu i važno je koliko ćemo tog duha da primimo i da se otvorimo. Da Bosna koliko god bila luda, ima nešto što je njeno. Kao kada su pitali čovjeka šta je to sevdah, a on odgovara da je to „to ono kad babo pjeva i plače“. Dakle, to je život, i pjesma je plač, i radost i tuga.