Iako je Srba u Sarajevu sve manje, od prošle noći u tom gradu „stoluje“ srpski kralj. Spomenik Stefanu Tvrtku Prvom Kotromaniću, srpskom srednjovjekovnom vladaru, postavljen je usred Sarajeva, kod zgrade Predsjedništva BiH.
A uz spomenik, već gotovo tradicionalno, „inaugurisani“ su i falsifikati. Da li zbog toga, izostalo je javno „spektakularno“ otkrivanje. Sve je učinjeno u noćnim satima.
– To je krivično djelo. Zaprijećena je kazna zatvora i ja zaista uz najveću želju da postavim spomenik, a legalista sam, nikada neću ići ka tome da napravim krivično djelo – rekla je ranije gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.
Rekla, pa porekla. Ne prvi put, „legalista“ Benjamina Karić i ranije je krivotvorila epitafe i memorijale, poput onog na srpskom stratištu Kazani. Ovaj put „zaronila“ je u istoriju još dublje. I falsifikovala još više. Očigledno svjesno, grubo prekršila zakone i podzakonske akte koji tretiraju Dejtonski aneks osam Mirovnog sporazuma i bez obavezujuće saglasnosti nadležne Komisije na zaštićenom teritorijalnom obuhvatu postavila statuu.
– Ukoliko je bilo kakva saglasnost sad izdana za ovo aktuelno postavljanje, ona nije pravovaljana – istakla je član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH Anđelina Ošap Gaćanović.
Dok se čeka reakcija policijsko-tužilačkih istražilaca, vodeći sarajevski „legalista“ krši i međunarodne konvencije i povelje o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine i nematerijalnog kulturnog naslijeđa.
Srpskom vladaru bizarno je modifikovala i ime i istorijsku titulu, a sve zarad izmaštane sarajevske „tisućljetne bosanske historije“. Iz sarajevske istorijske magle, po kiši i pod okriljem noći, umjesto srpskog kralja iz davnina, „iskočio“ je bosanski. I „razmahao“ se na glavnom gradskom trgu, nepotpunog imena kao Tvrtko Prvi Kotromanić, bez, valjda gadljive, nemanjićke titule „Stefan“ koja je baštinik duhovne tradicije svetorodne srpske dinastije.
Istoričari u nevjerici.
– To je samo nastavak ranijih politika kojim se uz grubo falsifikovanje istorijskih nastoji izgraditi jedna vještačka nacija na ovom prostoru i negdje dokazati teza političkih tih bošnjačkih krugova da Srba na ovim prostorima u srednjem vijeku nije bilo. Naravno, to je netačno, o tome svjedoče mnogobrojni istorijski srednjovjekovni izvori – istakao je istoričar Bojan Krunić.
Između ostalog i sam čin krunisanja obavljen o Mitrovdanu 1377. godine nad moštima Svetog Save, u tada najznačajnijoj srpskoj svetinji, u manastiru Mileševa kod Prijepolja. A nikako u Milima kod Visokog kako Tvrtkovi sarajevski „simpatizeri“ i njihovi „sufleri“ pokušavaju srpsku istoriju da „prekroje“. Kraljevsku krunu na glavu stavio je mileševski mitropolit i ozvaničio titulu koja se iščitava i iz, svega godinu kasnije napisane i očuvane, Tvrtkove povelje Dubrovčanima.
Tvrtko je sve do 1390. godine nosio titulu Kralja Srbljem, Bosne, Primorja i zapadnih strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom – Srbima. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni žive samo Srbi. Njegovi nasljednici ponovo ističu titulu Kralj Srbljem, ali su Bosnu navodili samo kao teritoriju kao i ostale teritorije koje su ređali u nastavku, poput Usora, Soli, Donji krajevi, zapadne strane, Podrinje, Hum, Dalmacija, Primorje.
I još mnogo sličnih sačuvanih povelja i prepiski vladara i vlastele iz tog vremena, nasljednika kralja Stefana Tvrtka. I u svakoj ista titula – i početak rezervisan za sveto trojstvo, a nikako za „Alahu ekber“.
Baš kao skoro dva vijeka starija Povelja Kulina bana – najstariji pisani spomenik na srpskom narodnom jeziku, a nikako „kamen temeljac bosanske pismenosti i države“, kako to opet sarajevski prerađivači istorije žele da prikažu. I ova povelja je pisana ćirilicom, a nikako “bosančicom“. I original tog navodnog „rodnog lista“ Bosne, čuva se ne u Sarajevu ili Ankari, već u Sankt Peterburgu, u Rusiji.
– Iz svih tih njihovih svojatanja mi možemo samo da vidimo te njihove prikrivene namjere da kroz iskrivljivanje istorijskih činjenica zapravo stvaraju jednu nepostojeću etničku grupu na ovim prostorima – dodao je Krunić.
Istorija se stvara, a ne izmišlja. I to bi sarajevski kvaziistoričari i legalisti trebalo da znaju kada u ekspanziji zakasnele izgradnje nacije prekrajaju istorijske činjenice, ćirilicu proglašavaju bosanskom, stećke bogumilskim, ili pet vijekova staro Čajničko jevanđelje fabrikuju kao bosansku ostavštinu.
