Piše: Rajko Vasić
Svjetski ratovi i totalitarizmi, ortodoksne ideologije torture i novca, uslovili su da Evropa, evropski narodi, slabo shvataju i praktikuju državu. Olako su prihvatili nadkrovlja, u raznim oblicima, nekada primorani silom, nekada dobrovoljno.
Vrijeme podčinjenosti razara državu u svakom budućem vremenu.
Država je platforma nacionalnih pojedinaca. Nacionalni pojedinci su kolektivitet koji podrazumijeva jednu kulturu, jedan jezik, jednu vjeru, jednu ekonomiju.
Država je okup političkog kojeg sadrže i pojedinci, ali kada to pretoče samo u kolektivnu svijest, to, opet, nema snagu države. Država daje snagu i moć nacionalnom kolektivitetu političkog.
Država je uslov za slobodu. Niko ne potčinjava, okupira, objedinjuje, integriše, države, da bi donio nove naramke slobode. Najveća je sloboda u jednoj državi.
Država je aparat za raspolaganje slobodom. Tek sa državom pojedinac i nacionalni kolektivitet, može da sa slobodom postiže napredak.
Sloboda pojedinca minorna je, kolikagod je. Države je sve, pojedinac je ništa. Država, to je država.
Nedostatak države i nespsoobnost uspostavljanja države, omogućuje eksternu dominaciju, osiromašenje i uništenje. Omogućuje tuzemne apsolutiste, totalitatore, diktatore, da uspostavljaju inokosnu anarhiju.
Ključni problem savremene države nalazi se u sveri ubjeđenja pojedinca da odbaci svoje iluzije individualiteta i da se okupi i potčini državi. Da se potčini, to je gruba i površna sintagma. Pojedinac, u stvari, državi predaje ono što nema, ono što ne može sam da ima. Tako da sebi ne čini nikakvu štetu.
Današnje doba otežava taj proces. Na iluzije individualiteta, uspješno se nadgrađuju eksterne opšte iluzije utemeljene na manipulativnim lažima globalizma i praznoći liberalizma.
Nacija sama za sebe, crkva, kolikogod vjera bila utemeljena i raširena, politička scena, čak i kad je idealna, bez eksternih induktiva, izdaje i plaćeništva, ne mogu pomognu mnogo u okupu pojedinca u državu. To mora da čini sama država.
Njena svakodnevna ispostava koju zovemo vlast. Vlast i lider, vođa, državnik, mora permanentno da rade na gradnji države. Tu im nacija, vjera, kultura, mogu da budu potporni stubovi. Ali, ako nema države, državne vlasti iz zdrave političke scene, stubovi propadaju.
Iz svega rečenog, proističe da se država ne može činiti sa drugima. Ni u kakvim ujedinjenjima niti integracijama.
I toga se treba čuvati, kao žive propasti.
