Piše: Rajko Vasić
Dođu iz svakog božijeg ćumeza, sa 23 odsto, i kažu: „Mi u BiH…“.
Željka Cvijanović, srpski član Predsjedništva BiH, otišla je u EU i mirno rekla: „Govorim u ime Republike Srpske, ne govorim u ime BiH“.
To je jednostavna dejtonska konstatacija, koju muslimanski unitaristi ruše od potpisa u Parizu.
Zapad ih, kao nekad Benjamin Kalaj, neprestano gura u sukobe sa Srbima i Hrvatima. Jer, Zapad, tako lakše vlada teritorijom BiH. A sarajmuslimani misle da je to tako da bi oni bili vlasnici BiH.
Muslimani mogu da govore u ime svoji pet i po kantona, iako oni ne znaju šta su kantoni, alajd, i to u Federaciji BiH. Kada govore u Predsjedništvu, mogu da govore u ime muslimana. U ime jedne trećine. I ništa više.
Da bi predsjedavajući Predsjedništva BiH mogao da govori nešto u ime BiH, mora postojati dogovor u Predsjedništvu, pisano verifikovan, objavljen u Službenom glasniku. Takav dogovor ne postoji, o bilo čemu. To što se izglasa nešto što je na dnevnom redu, to je prosto davanje saglasnosti.
BiH nema usaglašen stav Predsjedništva ni o u putu u EU. To što se slažu tri člana, to ne znači usaglašenost. A, put u EU podrazumijeva, možda i najprije, put u NATO. O čemu Srpska neće da zbori.
EU, kakvagod ekonomski i demokratski bila ofucana, ne zanima ova teritorija. Samo NATO, antiruskipakt, zanima teritorija BiH.
Zato je Željka Cvijanović povukla istorijski potez.
Konačno je zbačena vještačka BiH, sarajska BiH, muslimanska unitaristička BiH.
I muslimanski član Predsjedništva, odsada, ima obavezu da kaže u ime koga govori.
I Neželjko Komšić. Dobro, njemu treba dopustiti da kaže da govori u ime Masaja ili Eskima.
Za srpskog člana Predsjedništva ovo postaje trajna obaveza. Doklegod Predsjedništvo bude postojalo.
To treba da praktikuju i drugi koji iz Republike Srpske obavljaju nešto u zajedničkim institucijama.
BiH ne postoji.
