Piše: Rajko Vasić
Transformacija iz samoupravnog socijalizma, komunizma, uopšteno kategorizovano, u političku scenu parlamentarne demokratije, nije moguća. Zbog nametnutih pratećih pojava. Zbog nemogućnosti da svaka nacija, narod, država sve to prilagodi svojim uslovima.
Lego kockice genijalan su koncept, ali se tako ne može zidati kuća od kamena.
Zapadna parlamentarna demokratija priručni je alat megakorporacijskog kapitalizma.
U zemljama koje su otete od komunizma, i odvojene od sebe, parlamentarna demokratija je centar manipulativnog sistema.
U Americi su stranke velike i ne mogu se kupiti. U instalaturama, pak, stranke su male i možeš kupiti po nekoliko. Ako nema na pijaci, osnuješ sebi, po nekoliko.
U prateće pojave ubrajam sinhronizovani napad na jedinku:
- Ti si glavni u demokratiji, i na pješačkom;
- U budžetu su tvoje pare;
- Ti imaš sva prava, čak i ona koja ne postoje;
- Država je crno zlo, odmah poslije crkve;
- Na izborima biraš stranke koje će da vladaju, a kada ih izabereš, ideš na ulicu da ih onemogućiš da vladaju;
- Institucijama ne mogu da upravljaju pobjednici izbora, parlamentarna većina i Vlada, institucijama moraju da upravljaju oni koji nemaju veze sa izborima;
- Ako ti je loše u tvojoj demokratiji, idi na Zapad, tamo je prava Demokratija;
- Nikad ne vjeruj svojim političarima, svojim informacijama, svojim institucijama;
- Svi su oni kriminalci i ti ne možeš da budeš „za“, najvažnije je da uvijek budeš „protiv“…
Na sve te manipulacije sa Zapada, dolaze:
- Migracije stanovništva, napuštanje sela, dolazak u grad po svaku cijenu, bez ikakve egzistencijalne podloge osim kreditne ili unovčenog seoskog imanja;
- Deindustrijalizacija – ne postoje veliki rudnici radnih mjesta, niti postoje sigurna radna mjesta;
- Život između individualne nemoćne slobode i zahtjeva državi da riješi sve, od rupe na ulici do radnog mjesta;
- Rijalitizacija svega postojećeg;
- Nastanak medija koji ne donose nijednu tačnu i obuhvatnu informaciju godišnje…
Sve to, i mnogo više nepomentuog, stvorilo je jedinku koja je koncentrisani punkt, skladište, manipulacija, privida slobode, neslobode, nemoći, nemogućih prava, nepostojeće demokratije, neshvatanja vremena…
Takva jedinka ne može da realno procjenjuje svoje mogućnosti, ne može da nađe način da se uklopi u postojeće stanje, ne može da razluči šta je mogućnost države koju svi uništavaju.
Njihov izlazak na izbore nije potraga za rješenjem, političkim programom, nacionalnim interesom, napretkom…
Njihov glas na izborima krik je ugroženog egzistencijaliteta. Bez ikakve brige za posljedice.
Njihov glas je osveta za sve svoje nemoći i dobrovoljno prihvaćene laži.
Njihov mozaik svijesti je anarhija.
Oni će uvijek izaći na izbore i glasati žmireći.
Onaj ko hoće da spasi naciju i državu, mora prići svakoj jedinki, pa i takvima koji su već zaposjednuti sektaškim političkim devijacijama uma.
