Piše: Rajko Vasić
Neka piljež po DM, i neki usrani mediji, jako su se uzbudili što sam negdje na TV rekao da smo se u ratu klali i da bih pobio još da sam mogao i da bi ubili mene da su mogli.
Jer, ja sam u rat išao sa herbarijumom. Skupljao sam bilje po ratištima, koje bi, poslije, za suživot, bilo jedna opšta poetizovana valerska slika našeg zajedničkog prostora.
Izvjesni musliman, tako se imentuje, poslao mi je mejl. Djeluje iskreno. Kaže, muslimani, kao i pripadnici svih drugih vjerskih i etničkih skupina, žele samo miran i dostojanstven život.
Ne žele.
Nakon svega, turskog doba, austrougarskog kalajisanja, suustaštva umjesto suživota, njemačkog nacističkog doba, šahovnica-ljiljan čvora, postedojtonskog teritoriajlističkog nacizma muslimana i Zapada, ne žele muslimani miran život ni suživot u BiH.
Temeljna zagonetka teritorijalističkog nacizma jeste u tome: Zašto žrtva želi da živi sa svojim dželatima u istoj državi?
Zato što je cijela istorija sada destilisana u novom postrojenju koje produkuje suživot kao način nacističkog istrebljenja.
Srbi i Republika Srpska su „ostavljeni“ u BiH radi nestanka i poništenja.
Od tri mogućnosti, još samostalnost Srpske i pripajanje Srbiji, samo je ta omogućavala istrebaljenje Srba. Što je bio glavni cilj raspada SFRJ.
Muslimani BiH su istrošili sve dobre namjere. Koje nikada nisu ni imali.
Ovo doba je otkrilo potpunu stvarnost.
Radi se o istrebljenju hrišćanstva na teritoriji BiH. O nacističkom istrebljenju Srba i Hrvata.
Srbi i Hrvati su nacije. Nisu etničke skupine. Nismo se mi skupili na prelu. Na tuđoj meraji, koju zovu BiH.
Ako ne znaš ko ti je neprijatelj, čuvaj se suživota.
