Piše: Vladika diseldorfski i njemački Grigorije
Upokojio se naš otac Isaija.
Manje je poznato da je upravo otac Isaija među najzaslužnijima za dolazak vladike Atanasija u Hercegovinu, a samim tim i za duhovni preporod Hercegovine.
Monah Isaija bio je jedan od nekoliko najčudesnijih autentičnih ljudi koje sam sreo u životu. Biti autentičan, odnedavno sam to shvatio, znači biti sličan Ocu nebeskom, jer Bog je prije svega autentičan. S tim što je Bog savršen, a Isaija kao čovjek nije bio savršen, ali jeste bio autentičan. Monah koji je pio, pušio (što, naravno, nikome ne preporučujem), koji nije zazirao od društva i ljudi – ni od dobrih ni od loših.
Uspijevao je što nikom od neautentičnih ne polazi za rukom – da svakoga ko bi se našao u njegovoj blizini dotakne milost Onoga u koga je on tako nepokolebljivo vjerovao. Milost Hristova.
U njegovom društvu nije bilo moguće ostati ravnodušan, i to ne prema njemu, Isaiji, nego prema onome koga je Isaija nosio u svom srcu, a to je bio Isus Hristos.
Mnogima ova tajna nije bila dokučiva, ali nema nikoga ko je sreo ovog neobičnog monaha, a da nije osjetio tu milost. Bogu, izgleda, ne možemo biti slični po njegovom savršenstvu, ali možemo po njegovoj autentičnosti.
Ako bi me neko pitao da li preporučujem da bude kao Isaija, odgovorio bih da je to mnogo težak put, ali je uzvišen.
Pokoj duši mom sabratu, saslužitelju i, nadam se, prijatelju u vječnosti.
