Piše: Episkop diseldorfski i njemački Grigorije
Danas je Veliki petak, dan kad je Isus Hristos u krajnjem smirenju podnio poniženje, izdajstvo, nepravdu. Dan kada je, susrevši se sa bezdanom zla, dopustio da bude prikovan na krst. Bilo je to pomračenje sunca, trijumf zlobe, zlobe kao bezosjećaja, iste one ljudske zloba koju nije briga za suze djece, za bol majki, za stradanje djevojaka i mladića po raznim bojištima ovoga svijeta. I onda, u trenutku apsolutnog beznađa, raspeti Hristos grli ne samo svu uplakanu djecu i sve ranjene duše kroz sva vremena i vijekove Ljubavlju neopisivom nego još više, mnogo više, On grli i one koji ga ubijaju.
Oče, oprosti im! Zavapio je Hristos s krsta pokazujući nam kako se jedino milosrđem može pobijediti tama zla. Bezdan zla je ogroman, ali je Ljubav Hristova bezgranična. Tama zla je gusta, ali je svjetlost Hristove ljubavi sveprožimajuća, svjetlost koja najavljuje zoru i novi dan.
Isus Hristos je na Veliki Petak sišao u središte zla, dopustio je da ga ono sa svih strana okruži, dopustio da bude prikovan i uzdignut na krst. Zašto? Da bi porazio zlo. Štaviše, da bi nas naučio da se zlo jedino može poraziti zagrljajem ljubavi.
Stoga, prigrliti svoj krst i danas i uvijek – znači izabrati dobro umjesto zla, znači biti sapatnik svima koji pate i ići sa svojim krstom (mukom) zagledan/a u svjetlost koja razmiče oblake zla i vidi zoru života. I naučiti, jednom i zauvijek, da osvetom samo hranimo zlo u nama i oko nas, a da je oproštaj jelo kojim hranimo dobro u nama i u svijetu koji nas okružuje.
