Vladika Maksim: Slava i milost Božija – okosnice ličnosti Svetog Vasilija

Slovo episkopa zapadnoameričkog Maksima na Liturgiji u Mrkonjićima, 12. maja 2021. godine, povodom 350 godina od prestavljenja Svetog Vasilija, mitropolita Hercegovačkog.

Svako ko hodi putem Božijim zna da se tajna Božija i tajna Božijeg odnosa prema nama ljudima sažima u dvjema riječima. Te riječi su „slava” i „milost”.

Nije čudo što te dvije riječi prate ličnost Sv. Vasilija i što one kao uzdah ili usklik spontano dolaze iz bića i sa usana hrišćana Hercegovine i Crne Gore pri pomenu imena Ostroškog Sveca: „Slava mu i milost!”

No, šta ove dvije riječi tačno znače? Kao mlad čovjek pitao sam se otkud takav odziv ili reakcija na spomen Sv. Vasilija. Priznajem da ni danas nisam sasvim siguran kako bih to protumačio, ali smatram da možemo makar da pokušamo da ove dvije riječi sagledamo. U tom nastojanju nam može pomoći primjer danas slavljenoga Svetitelja. Jer, u njegovom životu te riječi su spojene neraskidivo i na organski način.

Slava Božija je atmosfera, ambijent postojanja Trojičnoga Boga. Tu slavu nijedna od božanskih ličnosti ne prisvaja za sebe, nego je prinosi Drugome, i kroz to uzajamno prožimanje proslavlja se Triipostasno Božanstvo Oca, Sina i Svetoga Duha. Kada nam jedan od Trojice, ovaploćeni Sin Očev, predočava Slavu Očevu, On kaže: „Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja” (Jn 8,54). Stoga i Jovan Jevanđelist kaže da pošto je Logos postao tijelo i nastanio se među nama, mi tada „vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine” (Jn 1,14). A u svojoj agonijskoj getsimanskoj molitvi, Bogočovjek moli: „Oče, proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: I proslavih, i opet ću proslaviti!” (Jn 12, 28). Odgovor Boga Oca dolazi upravo zbog toga što je Hristos ispunio blagovoljenje Očevo, pa kaže: „Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.” (Jn 17, 4-5).

Ova vječna slava Božija jeste i cilj postojanja čovjeka. Međutim, draga braćo i sestre, ovaj put u istoriji prolazi kroz samoodricanje, žrtvu i Krst, baš onako kao što je pokazao Sin Božiji. Jedino kroz krst dosežemo do Vaskrsenja, koje se u himnama opisuje kao „slava Crkve”.

• 

• 

Sv. Vasilije je tražio isključivo slavu Božiju i jedino je Boga proslavljao. Da je htio svoju slavu, onda se ne bi povlačio u pećinsku isposnicu u Gornjem Ostrogu gdje je, kako kažu istoričari, proveo poslednjih petnaest godina svog života. Prije toga, čitamo u njegovom žitiju, Sveti Vasilije je kao arhijerej živio u manastiru Tvrdoš i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje vjernike, čuvajući ih od turskih svireposti i lukavstva inoslavnih susjeda.

Druga ključna riječ koja karakteriše Božiji odnos prema čovjeku jeste njegova milost, koja je neizreciva i neizmjerna. Milost je ono što traži čovjek koji pristupa živom i ličnosnom Bogu. Međutim, ne samo da Bog prema čovjeku pokazuje milost, nego nju postavlja i kao glavni zadatak čovjeku. On je tu milost pokazao kada nam je za primjer dao Milostivog Samarjanina.

Kada je mladi Stojan iz Mrkonjića za cilj svog života izabrao ne svoju nego slavu Božiju, od tada ga je milost Božija pratila do kraja života, pa i dalje. Zaista, iznenađen istrajnošću Božijeg promisla koji mu čini samo dobro, čovjek osjeća, priznaje i ispoveda: „Milost Tvoja Gospode pratiće (preticati, „proganjati”, καταδιώξει) me u sve dane života moga” (Ps. 22,6). On je tada zatečen i „praćen” milošću i trpljenjem ljubavi koja se stara o cjelokupnoj tvorevini i o svakom detalju života.

Ipak, ne zaboravimo, draga braćo i sestre, da ove dvije riječi svoj najpotpuniji smisao nalaze u Sv. Liturgiji. Sva liturgija je „milost mira, žrtva hvale” – u kojoj je sve u znaku jednoga Svetoga koji nas sve upućuje na slavu Boga Oca.

Ovdje dolazimo do presudnog pitanja. Kako, mi današnji hrišćani, da shvatimo, prepoznamo i doživimo „slavu” Božiju i „milost” njegovu?

• 

Jer, kao što vidimo, ljudi, posebno oni koji imaju svjetsku vlast, a nerjetko i oni sa duhovnom vlašću, teže da slavu pripišu isključivo sebi i bore se za svoju slavu. Vidimo to na primjerima mnogih savremenih vladara i političara koji nas skoro svakodnevno zasipaju salvom samohvalisanja, tražeći isključivo svoju slavu. Pritom, oni sami prema onima koji ih ne hvale, ne pokazuju milost, nego gnjev i netrpeljivost. Ne mogući da podnesu kritiku, odmah iznose samoapologiju i žele da ponište drugoga. To nije slava Božija, nego simulacija slave. To nije put Božiji, nije put Crkve niti je put Svetoga Vasilija.

Kao što vidimo, nije lako težiti slavi nekoga drugoga osim sebe. Ali, jedino taj put vodi spasenju. Mi od Sv. Vasilija primamo poruku o pravom smislu i značenju ovih dviju riječi.

Kada je 10. maja 1996. godine u Trebinju dočekao mošti Svetoga Vasilija Ostroškog, tadašnji hercegovački vladika Atanasije je rekao: „Teško je biti čovek, braćo… Zato pred Svecem ovde svaki u sebi nek se zarekne: biću čovek kao što je on bio, uspraviću se, ostaću čovek!” Dvadeset i pet godina kasnije neka to bude zavjet i nas, okupljenih ovdje u rodnom mjestu Svetoga Vasilija.

Da Gospod slave i milosti, molitvama Ostroškog čudotvorca, pomiluje i spase sve hrišćane i sve ljude dobre volje.