Piše: Vojislav Savić za ATV
Drugi album Zabranjenog pušenja izašao je godinu dana nakon čuvene afere „Crko Maršal”, tokom koje su uslijedili cenzura i uklanjanje benda iz javnog prostora, kao i njihovih pratećih projekata poput Top liste nadrealista.
Prva pjesma na drugom albumu nosi naziv „Stanje šoka” i naizgled govori o ljubavnom kolapsu mladića koji ne uspijeva da se snađe u komunikaciji sa voljenom osobom. Međutim, zagrebemo li ispod površine, pjesma veoma lako prenosi atmosferu kasnih osamdesetih u Jugoslaviji: inflaciju, društvene krize, opštu dezorijentisanost i osjećaj da se sistem polako raspada. Šta god da uradiš i koliko god uslova da ispuniš – ništa nije dovoljno da ono što voliš opstane.
EU birokrate su u poslednje vrijeme, a naročito nakon 2020. i 2022. godine, obesmislile sopstveno postojanje, budući da im se politika svela na to da budu „šokirani” i „zabrinuti”, bez obzira na to šta je stvarni uzrok tog stanja. Oni uopšte ne ulaze u suštinu događaja niti analiziraju detalje; oni dosljedno prate unaprijed napisani scenario i svaki njihov potez je izuzetno predvidljiv. Unaprijed znaju šta treba pohvaliti – pa makar to bio i razgovor sa glavosječom – a šta treba kuditi, čak i kada je riječ o volji naroda da na određenom prostoru oda počast čovjeku kog smatra važnim za svoju istoriju.
To je generacija odrasla u lagodnim uslovima koji Zapad drže stabilnim još od šezdesetih godina prošlog vijeka. Strah od komunizma i sovjetske invazije kroz Maršalov plan i sl. prvo je upumpao ogroman novac – prije svega u Zapadnu NJemačku, ali i u ostatak Evrope. Raspadom blokovske podjele, Evropa je postala ideal lagodnog i lijepog života. Stasale su generacije koje ne umiju da dovedu u pitanje autoritet. Pritom, tu ne mislim na građansko-ljevičarske pobune koje se tiču svega 2% stanovništva, a zauzimaju 90% medijskog prostora sa svojim raspravama o broju polova i kupatila za svaki rod. Suštinske, egzistencijalne teme nikada nisu bile na dnevnom redu jer je život objektivno bio dobar, i upravo je to bilo sidro koje je društvo držalo na okupu.
Baveći se marginalnim pitanjima, zaboravili su na svakodnevicu običnog čovjeka. Zaboravili su na onu tihu većinu koja nema pristup medijima, ali i dalje ima pravo glasa. To su ljudi koji imaju svoje potrebe i jasno vide svoj novčanik – odnosno činjenicu da troškovi rastu mnogo brže od prihoda. Daleko od toga da je život na Zapadu danas loš u poređenju sa ostatkom svijeta, ali je postao objektivno teži otkako je politička elita odlučila da uđe u beskrajan rat koji ne može da dobije.
Zbog toga su ljevičari i birokrate „šokirani” izbornim rezultatima AfD-a, a biće šokirani i kada premijeri Škotske, Sjeverne Irske i Velsa potpišu dokument o samoopredjeljenju. Nakon što su separatisti došli na vlast i u Velsu u maju ove godine, poklopile su se kockice za ovu političku akciju koja – iako nije institucionalna, već politička inicijativa – ipak ima svoju težinu. To stanje šoka potrajaće mnogo duže nego što misle: u narednih nekoliko godina izborni ciklusi u Evropi značajno će izmijeniti političku strukturu zemalja EU.
Ništa se od toga ne dešava preko noći, i svako ko je želio da vidi mogao je da shvati šta se sprema. Samo deluzivni pojedinci i dalje naivno vjeruju da je sve ovo ružan san, očekujući da se probude u svijetu u kom postoji samo jedna istina i gdje je sve crno-bijelo. To su binarni umovi koje je najlakše zaulariti da tvrdoglavo rade za tuđ račun – korisni idioti za one koji zaista sjede za stolom i upravljaju procesima. I sam sam bio na sastancima sa evropskim birokratama i u neformalnim razgovorima uvidio da je nerijetko riječ o ljudima veoma skromne pameti i još skromnije opšte kulture. Svijet pod sjajem ružičastih zvijezda, ljudskih prava i evropskih vrijednosti je Titanik na kom će potonuti svako ko ne otvori oči na vrijeme. Ne zato što neko želi da ga sruši, već zato što on ne postoji – niti je ikada postojao.
Istoriju pišu pobjednici, i sve dok funkcionalan sistem koji su stvorili traje, postojaće i taj san. Međutim, sistem je počeo da se raspada i riječi više nisu dovoljne. Čak je i lobotomizovani zapadni um je počeo da shvata da neko večera na njegov račun, zbog čega će rast desničarskih stranaka biti sve izraženiji. To nije nužno dobro, ali je neophodno kako bi se ovo političko-liberalno ludilo u Evropi vratilo u ravnotežu. Vjera u državu decenijama se nije dovodila u pitanje jer je ona osiguravala miran i siguran život. Kada toga više nema, stvari počinju da se mijenjaju i kreće potraga za krivcem – a svi znamo kuda to može odvesti. Istorija pamti.
Naš čovjek, sa druge strane, izabere vlast koju poštuje, ali opet ne vjeruje nikome – pa ni sopstvenoj državi. Toliko toga nam je prešlo preko glave u poslednjih sto godina da se skepticizam razvio kao prirodan kolektivni odbrambeni mehanizam od manipulacija. Kao što kaže vladika Danilo: „U glavu nam pamet ućeraste.” Nakon što su Epstinovi fajlovi preplavili internet, ispostavilo se da je prosječni stric koji sedi pored vas za Nikoljdan bio pametniji od 90% novinara i intelektualaca – ne samo na Zapadu, već i ovde. Da bi čovjek shvatio neke stvari, nije dovoljno samo znanje; neophodni su i iskustvo, tragedija, trauma. I upravo je to ono što nedostaje prosječnom čoveku na Zapadu kada dođe do političkog promišljanja.
Koliko god to zvučalo surovo, nedostaje im trauma koju su imali njihovi očevi i djedovi u Drugom svjetskom ratu. Nisu oni ništa gluplji ni pametniji od naroda sa ove strane bivše Gvozdene zavjese, ali su ih mediji, država i kapitalizam oblikovali u binarne, apolitične umove. Zato lako progutaju priču o borbi za demokratiju u Ukrajini i ravnodušno posmatraju pola miliona ljudi na Tompsonovom koncertu, dok istovremeno osuđuju sahranu srpskog generala u Beogradu. Zato ne vide ništa sporno u tome što Ahmed al Šara dolazi na sastanak u Brisel gdje go dočekuje nasmijana Ursula fon der Lajen, dok se Srbiji mjeri svaki korak i svaka reč važe po sto puta.
Zato sve to nema smisla. Nema smisla pokušavati da se dopadnete bilo kome na Zapadu, jer na kraju dana jedino što oni mogu da razumiju jesu konkretna politika i granice koje im postavite. Naša komparativna prednost u današnjem vremenu jeste u tome što je nama sve ovo normalno, dok se oni svako malo nalaze u „stanju šoka” – jer, bože moj, odakle Srbima pravo da pamte istoriju drugačije od onoga kako im je zacrtano?
Da se vratimo na početak: „stanje šoka” koje su osećale generacije krajem osamdesetih u Jugoslaviji podseća na ovo što se danas dešava čovjeku na Zapadu. Osećaš da se sistem raspada i šta god da učiniš, ne možeš učiniti dovoljno da ga spaseš.
