Zafranović: „Djeca Kozare“ – film bez kompromisa i ublažavanja

14
Foto: Nemanja Jovanović

Jedan od najvećih hrvatskih, eks-jugoslovenskih i evropskih filmskih autora Lordan Zafranović priželjkuje da snimanje filima „Djeca Kozare“ počne u jesen naredne godine i poručuje da nije spreman na nikakve kompromise i „takozvana ublažavanja“.

U intervjuu Srni Zafranović naglašava da bi posebno želio da u filmu igraju Nikola Kojo i Anica Dobra, te da premijera bude na festivalu u Kanu.

Zafranović ističe da će djecu u filmu glumiti mališani sa Kozare, na kojoj se ta drama i dešavala.

– Cijeli film će se snimati na području Kozare. Na samom startištu djece. S druge strane Une sagradićemo logor, koji bi mogao, ako se napravi, biti neka vrsta edukativnog centra za posjetioce, studente i istraživače – kaže Zafranović.

On ukazuje na sjajan scenario Arsena Diklića, koji je pisan prije 30 godina.

– Naravno da je kroz to vrijeme prošlo dosta novog iskustva koje ćemo ukomponovati unutar postojeće priče. Arsen Diklić je poznat kao pisac koji i o najsurovijim zločinima pokušava da priča na izrazito human način, ne optužujući nikoga unaprijed. Zanimljivo je kako obični ljudi, u trenutku, kada im se to omogući, postanu zločinci – navodi Zafranović.

Plan snimanja će uskoro biti izrađen prema mogućnostima finansiranja, napominje on i najavljuje „dug i neizvjestan put zatvaranja finansijske konstrukcije“.

– Kako je to istorijski film, on je dosta skuplji od prosječnog. Od Filmskog centra Srbije dobili smo minimalna sredstva u visini od nešto manje od 10 odsto cijene filma. Vjerujemo, ipak, da postoji interesovanje za ovu vrstu filma i potreba da se on realizuje. Zato smo optimisti da ćemo naći partnere koji će nas zdušno finansijski podržati. Bez njih, tog filma neće biti – ukazuje Lordan Zafranović.

On otkriva da je već razgovarano sa jednim od najvećih producenata u Hrvatskoj o potrebi da i Hrvatska učestvuje u ovako velikom projektu, te da je taj producent pokazao veliko interesovanje.

– Vjerujem, ne zbog toga da bi me kontrolisao šta radim, već zato što postoji potreba da i Hrvatska bude ta koja će otvoriti tu, za sebe, bolnu temu – ističe Zafranović.

On ukazuje na potrebu za istinom i tolerancijom na ovim prostorima.

– Da bi se postigla tolerancija treba snažno izgovoriti istinu. Ovoga puta, o zločinima nad djecom u vremenu Nezavisne Države Hrvatske i nacističke okupacije. Dugo je ta tema bila zatvorena i nekako je došao trenutak da se snimi i film koji će biti namijenjen, u prvom redu, gledaocima bivše Jugoslavije, a zatim i cijelom svijetu – naglašava Zafranović.

Foto: Nemanja Jovanović

Tamo gdje su ratovi uglavnom stradaju nevina djeca i to se dešava svakodnevno, podsjeća on i napominje da su ljudi „svjedoci velikih nesreća danas, naročito u doba izbjegličke krize“.

– Stotine hiljada djece luta po raznim prihvatilištima i logorima Evrope. Kako do danas nisam mogao snimiti film o djeci Kozare, želim vjerovati da je i društvena klima na ovim prostorima to omogućila. Zemlje bivše Jugoslavije pomalo se demokratizuju i gotovo sve zaklinju na antifašizam, kao temelj svih ideologija koje su nastale poslije raspada Jugoslavije. Taj potez se dugo čeka – da se elite pojedinih naroda izvine i zamole za oproštaj za zločine koje su počinili predstavnici tih naroda u Drugom svjetskom ratu i u nedavnom ratu na Balkanu – navodi Zafranović za Srnu.

Poznati režiser napominje da je svoevremeno paralelno teklo snimanje njegovih filmova i rat na Balkanu. Posebno kada je riječ o filmu „Zalazak stoljeća“ (Testament).

– Emigrirao sam zajedno sa tim filmom da bih ga završio negdje u Evropi. Poslije Beča i Pariza, završio sam ga u Pragu, tamo gdje sam i studirao film. Iz svega nosim gorak okus, ne toliko gorčine koju sam sam doživio, nego što je zbog moje slobode stvaranja i izbora stradala i moja familija na razne načine – navodi Zafranović.

On ističe da to nije mogao predvidjeti i da „ne zna da li je potrebno da danas bude oprezniji“.

– Biće mnogo ljudi koji će nas podržavati i pomagati, ali će biti i ljutih protivnika i naših neprijatelja, koji će pokušavati da nam otežaju rad i plasman filma. Želim vjerovati da se stvar mijenja i da će film biti prihvaćen, jer smo svjedoci da su neki filmovi na sličnu temu dobro prihvaćeni, naročito u Hrvatskoj. Još jednom bih otvoreno rekao, bez zadrške, da nisam spreman na nikakve kompromise i takozvana ublažavanja – poručuje Zafranović.

On napominje da „ne podliježe uticaju bilo koje ideologije, osim ideologije istine“.

– Moja publika manje-više zna šta će gledati dva sata dok ta drama traje. Volio bih da ona traje i poslije projekcije, da se na neki način utisne u glavu svakog gledaoca koji sebi može postavljati pitanja da li je moguće da se to ponovi, te da u svojoj sredini upozorava na sve oblike agresivnog nacionalizma – navodi Lordan Zafranović.

On procjenjuje da mu je iz perspektive života u Pragu teško govoriti o filmovima koji se rade na teritoriji bivše Jugoslavije.

– Znam samo jedno – vrlo rijetko govorim kritički o tuđim filmovima. Ako ne mogu da pohvalim, mogu cijeniti svakoga ko je film završio. Glavni problem kinematografije na Balkanu jeste nepostojeći producent i sasvim anonimne državne komisije koje ocjenjuju scenarije i autore, te poklanjaju državna finansijska sredstva. Tu se dešava bespoštedna borba za svaki dinar i oni koji su bliži vlasti, koji je propagiraju, oni su bliže i novcu. To ima neku logiku jer država i finansira – navodi Zafranović.

On ukazuje na činjenicu da se bez jakog producenta vrlo rijetko može snimiti veliki film.

– Ovako se stvaraju neki slučajni filmovi, što se kaže `filmovi sa ulice`. Oni imaju jednu ili dvije premijere i poslije toga ne postoje. Imamo inflaciju filmskih akademija, na kojima se slabo uči film, koji se onda prikazuje na tim brojnim gradskim festivalima – ocjenjuje Zafranović i navodi da sve to „miriše na kućnu radinost, a ne na ozbiljnu profesiju“.

On smatra da i dalje postoji autorski film, ali da ima daleko više takozvanih „realizacija“.

– I jedni i drugi stvaraoci zovu se – režiseri, što nije dobro jer je razlika ogromna. Autor radi filmove iz svog svijeta, sa svojom formom nabijenom autentičnom energijom, a realizatori realizuju priču, manje-više uspješno, ali u istoj formi, kao da radi jedan jedini takozvani režiser – objašnjava Zafranović.

Foto: Nemanja Jovanović

On otkriva da žali što nije uspio da snimi film „Ostrvo Balkan“, prema romanu Vidosava Stevanovića, koji govori o posljednjem ratu u BiH.

– Upravo zbog nedostatka finansija nismo ga realizovali mada smo dogurali do samog početka snimanja. Svi koji su upoznati o tim materijalima, koje su izrađivali vrhunski umjetnici scenografije i kostima, govorili su o velikom poduhvatu. Još se nadam da ćemo taj film kad-tad snimiti – kaže Zafranović u intervjuu Srni.

Lordan Zafranović je jedan od najeminentnijih, najgledanijih i najnagrađivanijih filmskih autora iz doba eks-Jugoslavije.

Njegov dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca“ bio je prvi ozbiljan film te vrste u bivšoj zemlji koji je Zafranoviću stvorio niz neprijatelja u samim državnim strukturama Jugoslavije, ali i Hrvatskoj.

Zafranović se teškim temama iz ustaške Nezavisne Države Hrvatske bavio i u remek-djelima „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“, te filmu „Testament“ iz devedesetih godina prošlog vijeka, uz početak ratova i raspada bivše zemlje.

Lordan Zafranović je snimio niz filmova, osim pomenutih, koji su u vrhu hrvatske i eks-jugoslovenske kinematografije, poput ostvarenja „Muke po Mati“, „Večernja zvona“ i „Ujed Anđela“.