Piše: Rajko Vasić
Otuđenje danas nije filozofska kategorija. To je svakodnevna i svakoljudna pojava.
Hadronskih udarača ima skoro koliko i ljudi. Svako je neprestano bombardovan česticama koje istovremeno razaraju svijest i zaposjedaju je.
Apsurdno je da nije samo cilj pojedinačna svijest. Cilj je kolektivna svijest kao najjače, a nevidljivo vezivo nacije-društva-države (NDD). Kompakt nacija-društvo-država jedina je garancija opstanka, i u kolektivitetu i u individualitetu.
U takvim uslovima, cilj se, najefikasnije, postiže pomoću polarizacije. Polarizacija se obavlja na dugi rok. Nije dovoljna jedna, one moraju da se odvijaju u nizu.
Male nacije, mali narodi, male NDD sfere, ni blizu ne proučavaju sebe koliko ih proučavaju njihovi smrtni neprijatelji.
Svi se dive Arčibaldu Rajsu. On nije došao među Srbe da ih voli, već da ustanovi kakvi su. I da li će reagovati na njegove pozive.
Neprijatelji Srba znali su, mnogo prije, da neće reagovati. Sad i mi znamo da nisu reagovali.
Kada se izuči sve što treba, na svakom od areala NDD sfere, otvaraju se polarizacije pripadnika nacije. Za to se koriste samonastajući međašni, granični, događaji, masovno ubistvo, atentat, neka nepogoda… a koriste se i režirani događaji. Prvi primjer je novosadska nadstrešnica. Drugi primjer je banjalučki David.
Javnost, društvo, nacija, a najvažnije, pojedinac, opkoljeni su i primorani da se opredjljuju.
Slabi mali pojedinci, bombardovani onim bozonima, deceniju, dvije, tri, hvataju se za tu mogućnost opredjeljenja kao za slamku lične važnosti. To je, u njihovoj nemoćnoj svijesti, legitimacija egzistencije.
Opredjeljivanje stvara podjele, animozitete, suprotnosti svake vrste. Ljudi, tako opredijeljeni, imaju privid da su stvarno svrstani u neke velike vojske i da moraju da se bore do krvi. Svakodnevno isijavaju i šire mržnja prema onima iz drugog opredjeljenja.
U Republici Srpskoj, ogromni su efekti vještačke polarizacije. Njih je bilo mnogo, u neprekinutom nizu.
Recimo, predsjednik Republike Srpske. Od Radovana do Milorada. Sve što se dogodilo, bilo je pravno i ustavno nutemeljeno, sračunato da izaziva polarizaciju.
Tako, sada imamo „neobjašnjivu“ situaciju da je politička svijest, politička podrška skoro jednako podijeljena, a opozicija ne postiji, ni stranački ni organizaciono.
Veliki skup malih svijesti bori se za svoje opredejljenje, bez pozadine, logistike i oružja, protiv onih koji su opredijeljeni za one druge koji imaju stranke i organizacije.
Podjela postaje iracionalna. Ali, trajna. Ne ostaje uvijek u punom početnom kapacitetu, ali se nikada ne može izbrisati.
Zašto se vojska drži u kasarnama, iako ne prijeti neposredna ratna opasnost? Da ne bi grupe došle u dodir sa temama polarizacije.
Političke stranke, njihove organizacije, koje su, u stvari, vojske, samo umjesto metaka opremljene glasovima, moraju da priđu pojedincima i da ih okupe u svijesnu vojsku, psihološku kasarnu, da ih kolikotoliko zaštite od vještačke polarizacije.
Inače će polarizacija, nakon određenog vremena, prijeći u amorfizaciju. U anarhizaciju.
Danas, u EU, imamo primjere tako teško i nepovratno amorfizovanih društava i nacija, koje se nikada više neće vratiti svom izvornom kolektivitetu.
