Srbi svoj suverenitet, identitet i kulturu čuvaju srpskim jezikom, ćirilicom i Srpskom pravoslavnom crkvom, koji kao glavni obruč cijeli srpski narod drže na okupu, izjavio je akademik Sreto Tanasić.
Tanasić je danas u Doboju izložio dio svog naučnog rada o Novosadskom dogovoru o književnom jeziku iz 1954. godine, te poručio da u svim civilizovanim državama o standardnom jeziku brinu zajedno lingvisti i država.
– Jezik je bio prethodnica državnog ujedinjenja, a potom i prethodnica raskola i danas je još otvoreno pitanje da li su Srbi morali ulaziti u srpsko-hrvatsko jezičko zajedništvo, koje je prihvaćeno Novosadskim dogovorom o književnom jeziku – izjavio je Tanasić, koji je i predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika Srpske akademije nauka i umetnosti.
On je ukazao na nacionalni značaj jezika, navodeći u tom kontekstu političku odluku Hrvata da sa Srbima uđu u jezičko zajedništvo, a koja se za njih pokazala kao najznačajnija.
– Na početku 20. vijeka da je neko Slavoncu katoliku rekao da je Hrvat, on bi ga vilama gađao. Tako kažu zapisi – izjavio je Tanasić i istakao da su Hrvati iz političkih ciljeva prihvatili srpski književni jezik i ušli u srpskohrvatsko jezičko zajedništvo da bi pomoću jezika objedinili katolički korpus i tako stvorili novi hrvatski narod.
Negirajući hrvatske narative da su nekadašnje Jugoslavije bile tamnice za druge narode, Tanasić je rekao da su Hrvati zbog političkih razloga prihvatili književni jezik Vuka Karadžića i prije ulaska u zajedničku državu jer sami nisu mogli stvoriti svoj književni jezik, s obzirom na to da su imali kajkavsku pismenost.
On je ukazao da Srbi, nažalost, nemaju dovoljno razvijenu svijest o srpskom jeziku kao nacionalnom identitetu koji, uz ćirilicu i Srpsku pravoslavnu crkvu, predstavlja jedini garant očuvanja suvereniteta, identiteta i kulture Srba.
– Početkom 20. vijeka književnik Marko Car, sa primorja, koji je Srbin katolik, rekao je da moramo brinuti o srpskom jeziku kada je on jedini ostao da nas objedinjuje u nesrećnoj sudbini koja nas je pocijepala po raznim državama. Početkom 21. vijeka akademik Milorad Ekmečić kaže da su srpski jezik sa ćirilicom i Srpska pravoslavna crkva glavne odrednice srpskog naroda. I jedan i drugi su u pravu – naveo je Tanasić.
On je pojasnio da Car svojevremeno nije mogao reći da Srbe, uz srpski jezik, objedinjuje i pravoslavna crkva, jer je veliki korpus srpskog naroda, među njima i velike patriote, primio katoličanstvo, te prešao na latinicu kao pismo.
On je podsjetio da je po dozvoli Rima, u Dubrovniku 1512. godine izašla prva knjiga štampana na srpskom jeziku i ćirilici za Srbe u Dubrovniku i okolini koji su prešli na katoličanstvo, ali koji nisu željeli da vjerska služba bude na latinskom, te da su se tome uspješno odupirali sve dok Zagreb nije prihvatio Vukov književni jezik.
– Zbog toga, kada neko kaže „svejedno latinica ili ćirilica“, poručim da vidi gdje su sada toliki Srbi katolici kada su prihvatili i latinicu – izjavio je Tanasić i ukazao na sličnu pojavu sa Srbima katolicima u Karaševu u Rumuniji.
On je naveo da su tamošnji Srbi, iako su u 16. vijeku prešli na katoličanstvo, držali do svog srpskog identiteta sve do raspada SFRJ, kada je hrvatska državna politika slala svoje službenike sa „koferom putovnica“ i ponudom da, ko potpiše da je Hrvat, dobija ulaz u EU.
Tanasić je ocijenio da, za razliku od Hrvata, Srbi tek sada u svoje institucije ugrađuju svijest o značaju i odgovornosti za nacionalni jezik.
On je podsjetio da je Hrvatski sabor tokom 1860. godine donio odluku o prihvatanju Vukove reforme i time srpskog knjiženog jezika kao svoga, kao i da su u tom pravcu već krajem 19. vijeka izradili i odgovarajuće instrumente u radovima poput Ivana Broza i Tomislava Maretića, imenujući pri tom jezik kao hrvatski ili hrvatskosrpski.
Tanasić je ponovio da je tadašnjim hrvatskim „vukovcima“ išao naruku i politički plan da se jezikom objedine svi katolici između Drine i Slovenije u jednu hrvatsku naciju.
U tom kontekstu, iako jednoglasno podržan i od hrvatskih lingvista, Novosadski književni dogovor iz 1954. godine nailazi na otpore usaglašavanju srpsko-hrvatskih književnih jezičkih normi upravo od zagrebačkih lingvista, koji je bio vidljiv već na Kongresu slavista u Sarajevu 1965. godine.
On je naveo da je razgrađivanje ideja Novosadskog književnog dogovora od hrvatskih lingvista trajalo sve do 1989. godine, kada ga se i javno odriču u ime hrvatskog kao samostalnog jezika.
– Razgradnja jezika prethodila je razgradnji državne zajednice – istakao je Tanasić i ocijenio da istupanjem Hrvata iz jezičkog zajedništva samo po sebi nije ostavilo posljedice na fizionomiju srpskog standardnog jezika, budući da se taj zajednički jezik kroz dva vijeka razvijao na srpskim vukovskim književno-jezičkim temeljima i principima.
Jedina posljedica je što su se srpski narod i njegov jezik našli razdijeljeni u više samostalnih država u kojima se Srbima oduzima pravo na sopstveni jezika što vodi jezičkoj asimilaciji, a što je vidljivo u Crnoj Gori i Kosovu i Metohiji.
– Hrvatski separatizam je otvorio vrata takvoj pojavi, pa se dijelovi srpskog jezika jezičkim inženjeringom proglašavaju zasebnim književnim jezicima „bošnjačkim“, i „crnogorskim“ – ukazao je Tanasić.
On je poručio da standardizovani srpski jezik danas u društvu zastupljen koliko mu se pridaje značaj i da se, nažalost, malo izučava u školama u odnosu na fond časova posvećenih nacionalnom jeziku, na primjer, u Češkoj.
Tanasić se osvrnuo i na pitanje takozvanog dženderizma kao globalnog pokreta i uticaja na srpski, kao i druge jezike, zadovoljan što je Ustavni sud Srbije bio dovoljno mudar da stavi van snage Zakon o rodnoj ravnopravnosti, a na osnovu predočenih argumenata lingvističke struke, Srpske pravoslavne crkve, teologa, pravnika i drugih organizacija koji su dokazali da njegova primjena direktno narušava temelje srpskog duhovnog identiteta i hrišćanskog načina mišljenja.
On je naveo da je u sklopu evropskih integracija Hrvatska mnogo mudrije pristupila ovoj problematici, prihvativši rodnu osjetljivost samo kao preporučenu zabilješku.
