Piše: Ivan Urkov, Poskok.info
Da je neko 1990. godine rekao da će Kurdi tražiti Kurdistan, Palestinci Palestinu, Katalonci Kataloniju, a da jedino Bošnjaci neće tražiti bošnjački entitet, proglasili bi ga ludim. Danas se upravo to smatra normalnim.
Kurdi traže vlastitu državu. Palestinci svoju. Škoti decenijama raspravljaju o neovisnosti. Flamanci traže sve veća ovlašćenja. Baski su decenijama vodili političku borbu za autonomiju. Gotovo da ne postoji narod koji je postao većina na nekom prostoru, a da nije pokušao stvoriti institucije kroz koje će sam upravljati svojim poslovima.
Samo među Bošnjacima ne postoji ozbiljna politička stranka koja traži bošnjački entitet.
To je možda najčudnija politička pojava u Evropi. Jedini autohtoni evropski muslimanski narod decenijama odbija ideju političke jedinice u kojoj bi sam bio većina. Umjesto toga, najveći dio bošnjačke politike energiju troši na osporavanje prava drugih naroda da imaju vlastiti politički prostor.
Na prvi pogled to djeluje plemenito. Građanski. Uzvišeno. Kao odbacivanje plemenskih podjela i okretanje modernoj državi. Problem je što stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo.
Jer kada se zagrebe ispod površine, ne vodi se bitka protiv entiteta kao takvih. Republika Srpska postoji i njezino postojanje niko ozbiljan ne može izbrisati. Ne vodi se bitka ni protiv teritorijalne većine jer golemi dijelovi Federacije već funkcišu kao prostor u kojem bošnjačke stranke bez poteškoća osvajaju vlast. Ne vodi se čak ni bitka protiv nacionalne politike jer su upravo nacionalne stranke decenijama dominantna politička snaga među Bošnjacima.
Vodi se bitka protiv ideje da i neko drugi ima pravo na isto.
Tu dolazimo do najvažnije činjenice koju sarajevska politička scena uporno pokušava prikazati kao problem. Hrvati i Srbi ne slažu se oko mnogo toga. Ne slažu se oko rata. Ne slažu se oko istorije. Ne slažu se oko spoljne politike. Ne slažu se čak ni oko toga kakva bi Bosna i Hercegovina trebalo da bude za dvadeset godina.
Ali oko jedne stvari uglavnom se slažu.
Oba naroda smatraju da Bosna i Hercegovina nije država jednog političkog naroda nego zajednica više političkih naroda. Zbog toga traže autonomiju, decentralizaciju, legitimno predstavljanje i mehanizme zaštite od preglasavanja. Srbi to zovu „očuvanjem Dejtona“. Hrvati to zovu „jednakopravnošću“. Nazivi su različiti, ali logika je ista.
Dva od tri konstitutivna naroda zagovaraju sličan ustavni princip, a upravo se taj princip proglašava prijetnjom Bosni i Hercegovini. Kao da država može opstati samo ako se politička volja dvaju naroda smatra manje važnom od političke volje trećega.
Zato vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje.
Ako je Bosna i Hercegovina zajednička država Bošnjaka, Hrvata i Srba, zašto se politički zahtjevi Hrvata i Srba redovno predstavljaju kao napad na državu? Zašto se svaki zahtjev za autonomijom proglašava secesionizmom, a svaki zahtjev za legitimnim predstavljanjem rušenjem Bosne i Hercegovine?
Odgovor nije ugodan.
Dijelu bošnjačke političke elite decenijama se prodaje priča da Hrvati i Srbi nemaju pravo na političku teritorijalnost, da njihovi kolektivni zahtjevi predstavljaju opasnost i da Bosna i Hercegovina može biti stabilna samo ako postoji jedan politički centar koji odlučuje u ime svih.
Drugim riječima, prodana im je ideja da Bosna i Hercegovina pripada svima, ali da o njoj ipak prvenstveno odlučuje jedan narod.
U tome se krije ključ političke krize koja traje od kraja rata do danas.
Jer sukob u Bosni i Hercegovini nikada nije bio samo sukob oko granica, karata ili institucija. Bio je to sukob oko pitanja ko ima pravo biti politički subjekt. Ko ima pravo reći „ovo je i moja zemlja“ bez dopuštenja nekog drugog.
Ako jednom prihvatite tezu da Hrvati i Srbi nemaju pravo na vlastiti politički prostor, onda više nisu ravnopravni suvlasnici države. Postaju podstanari. Mogu živjeti u kući, mogu plaćati račune, mogu učestvovati u održavanju krova, ali ne mogu odlučivati o rasporedu prostorija.
I upravo je to ideja koja Bosnu i Hercegovinu drži zarobljenom već tri decenije.
Ako je BiH država triju konstitutivnih naroda, onda volja dvaju naroda nije smetnja Bosni i Hercegovini, nego njezin najširi zajednički imenilac. Negirati taj imenilac znači ne braniti BiH, nego braniti fantaziju da jedan narod može govoriti u ime cijele države.
