Piše: Vojislav Savić za ATV
Svjetsko prvenstvo u fudbalu je odlično došlo da američki sportski novinari, a i javnost, svojim očima vide kolika je snaga fudbala, pravog fudbala, kao globalno najrasprostranjenije sportske igre. Jedan od razloga zašto je fudbal toliko popularan može biti i u tome što podrazumijeva minimalne infrastrukturne uslove. Svaka livada, školsko igralište, svaka ulica i aleja mogu postati fudbalski teren ako imaš 4 ruksaka da napraviš dva gola, ili 4 cigle. Jednostavna pravila i neograničena dječija mašta omogućavaju fudbalu da uđe u našu svijest i da nas zauvijek okupira svojom ljepotom i neograničenim mogućnostima distribucije lopte, sve dok ne završi u mreži protivnika.
Ostali sportovi uglavnom zahtijevaju više ulaganja, i zato su vezani uglavnom za škole i univerzitete jer je za njihovo upražnjavanje neophodna sportska dvorana. Ili barem betonirana površina sa postavljenim koševima, mrežama za odbojku, golovima za rukomet itd. Potreba za igrom, naročito u radnom djetinjstvu, a značajno manje i u zrelom dobu, samo u drugim formama, jedan je od najvažnijih poriva koje nastojimo zadovoljiti. Koliko puta su nas roditelji natjerali u kuću da jedemo, jer u igri zaboraviš na glad, na žeđ, na fiziološke potrebe.
Međunarodna takmičenja imaju posebnu draž. Čak i u vrijeme najmračnijeg doba globalističke dominacije, Olimpijske igre i svjetska prvenstva su bila dokaz koliko je ljudima bitno da svoju zemlju i svoju zastavu predstave u najboljem mogućem svjetlu. Ponos, čast, hrabrost, volja, svi oni drevni motivi koje se vijekovima prenose kroz sve svjetske jezike i kulture sada se prenose na fudbalski teren i bude u nama nagoni za koje nismo znali ni da postoje.
E sad da na red dolazi i nešto manje prijatna tema – nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Americi. Odmah da se ogradim, neću pričati o njihovoj igri na terenu niti o fudbalu, nego onome što se dešava sa druge strane ekrana, po mračnim ćoškovima „Tvitera“ i ostalih društvenih mreža, ali i o pitanju redefinisanja identiteta jednog naroda.
Poslednji put kada je BiH nastupila na svjetskom prvenstvu bilo je to 2014. godine, u Brazilu. Navijači BiH ga pamte po onom čuvenom ofsajdu protiv Nigerije i to je u njihovoj javnosti postalo nešto kao Mijatovićeva prečka u srpskoj javnosti. Mada, meni lično je veća trauma promašena trojka Dobrića u polufinalu OI protiv Amerike, ali o tome drugom prilikom.
Pokušao sam potražiti fotografije sa tribina tada, ali i živo se sjećam, da je ikonografija navijača BiH bila mnogo više prošarana zastavama BiH, one vartolike plavo žute „Čet dži-pi-ti“ zastave. Od 2014. je mnogo vode proteklo Vrbasom, Savom i Neretvom, i mnoge stvari su se nepovratno promijenile, na političkom i društvenom planu. Etnička distanca je, zbog toksičnog djelovanja međunarodne zajednice i pokušaja nasilne unitarizacije, nikad veća. Imali smo zabranu Dana Republike, referendum, proteste, politička suđenja, državne krize, potjernice, sankcije pa skidanje sankcija, desila se kompletna jedna „Netfliks“ serija od pet sezona u međuvremenu. I nakon toga – normalno da više ništa nije isto.
Novinar i prijatelj Žarko Marković je u izjavi za „Dojče vele“ kazao da je za razliku od 2014. kod Srba došlo do promjene u smislu da su tada aktivno navijali protiv, a sada više kao da vlada neka ravnodušnost. Primarno se navija za Srbiju i to je jedina reprezentacija zbog koje vlada potpuni muk na ulicama gradova Republike Srpske dok igra.
Kod Hrvata je taj odnos ambivalentan, prvenstveno se navija za Hrvatsku, za BiH može i ne mora, ima slučajeva i jednih i drugih. Funkcioneri iz HDZ-a će uvijek kurtoazno podržati reprezentaciju BiH.
Međutim, zbog velikog uspjeha samim plasmanom na prvenstvo u kojem su izbacili Italiju, kod Bošnjaka euforija probija plafon, što je potpuno razumljivo, a svaka sljedeća utakmica, zaključno sa ovom protiv Katara, tu atmosferu katapultira u stratosferu. Ono što zapada za oko je da su i sami Bošnjaci odustali od pokušaja nekakve artificijelne integracije Srba i Hrvata u taj BiH karavan, sportski pa i bilo koji drugi. Ikonografija na terenima je potpuno bošnjačka, dominiraju zastave sa ljiljanima, a kad se ne pjeva Halidova nezvanična himna, pjevaju se ratne pjesme i pjesme koje se vrte oko bošnjačkog ili muslimanskog identiteta. I mislim da je to dobro, da je to pošteno, prije svega. Kao da nam poručuju – ne trebate nam i ne morate ni navijati ni igrati.
Dodao bih ovdje deluzivne Beograđane koji u reprezentaciju BiH projektuju svoje ideje o Sarajevu iz 80-ih, Sarajevu Neleta Karajlića i Emira Kusturice, Davorina Popovića i Bijelog dugmeta. Romantizacija BiH u glavama „građana sveta“ posljedica je nekoliko stvari, ali prije svega elementarnog nepoznavanja istorije i političkih prilika, sa jedne strane, i kriptovane jugonostalgije koja je preživjela u njihovom kolektivnom softveru na koji su svi prikačeni. Ali, kao i uvijek, hladan tuš ih uglavnom dočeka negdje iza ćoška, a paljenje srpskih zastava i otimanje zastave na stadionu su došli brže nego mitski japanski voz.
Neko je na „Tviter“ okačio masu kako nosi zastave sa ljiljanima i sa pratećom bakljadom, pjesmama i napisao „nama ovo nije samo sport“, što ne bi bilo čudno da se meni nije nakačila gomila bošnjačkih naloga kada sam praktično isto to napisao – nije ovo samo stvar sporta nego i redefinisanja jednog nacionalnog identiteta.
I vjerujem da bi se kod Srba u BiH mogla postići neka vrsta tihe simpatije prema momcima koji trče na terenu i ginu, trude se, sa realno skromnim mogućnostima u odnosu na konkurenciju, da van terena nema napornih šovinista koji svaku pobjedu slave tako što dođu i trljaju na nos uspjehe BiH kao da se inate. Tako se proizvodi kontraefekat. Pakao interneta i depersonalizovane komunikacije omogućava svakom đavolu da se kroz prste nekog napuklog mozga provuče do tastature.
Fudbal, na kraju krajeva, ostaje i dalje samo igra. I dalje ćemo da navijamo i gledamo naše reprezentacije, sportske klubove, da sa njima doživljavamo nervne slomove i proživljavamo euforije. Ali ono što se desilo i što se dešava van terena mijenja i definiše odnos prema BiH, kako kod Srba i Hrvata, ali u ovom slučaju, vrlo izraženo i kod Bošnjaka. I to što su karte otvorene, to je najbolje što nam se svima moglo desiti.
