Piše: Rajko Vasić
Nije realno misliti da su svi oni politički glupi i naionalno nesvjesni, pa povlače te čudne poteze. Svi su, baš svi, odavno instalirani od strane višeslojnih mreža.
Srbija je sada najočiglednija pozornica NAM – nevidljivog amalgama manipulacije. Već sam govorio o tome, ne radi se o jednom centru, o jednom Zapadu, o konkretnoj zemlji ili vladi i službi. Zato je NAM tako sveobuhvatan – od patrijarha do sitnog spavača, svi su obuhvaćeni i instalirani.
Onaj glupi profesor iz Zagreba slučajno je odao dio manipulacije.
Hapšenja, sada, u Srbiji, mogla su da budu obavljena i ranije. Dat je nalog da se to uradi nakon pobjede na izborima. Potrebnija su sada, kako bi se u kolektivnoj svijesti Srbije temeljila nova vlast. Koja nova vlast?
Mnogo pitanja je pritislo Srbiju, ali dva su iznad svega i neće ih se lako riješiti:
- Ko je pobijedio na izborima?
- Kome je predata Srbija?
Veliki je broj onih koji su protestovali, blokirali, šetali, pješačili, bili na Slaviji. Ali je, ipak, u neskladu sa brojm dobijenih glasova.
Oni su poslužili za djelovanje svih drugih mreža na mobilizaciji birača, a tu mobilizaciju nije obavila samo vijest o protestima.
Oni koji su protestovali najvećim dijelom su išli iskreno, amaterski, malo do umjereno voajerski i anarhistički… oni ne znaju da su upotrijebljeni jer njih niko direktno nije angažovao za pare ili naredbom. Oni nisu pobijedili. Samo će ostati do kraja života u evidenciji stranih i domaćih službi. Mnogi će trpiti ucjene i druge upotrebe. B(r)ez potrebe.
Nisu pobijedili ni oni koji su glasali. U Srbiji se, inače, ne može pobijediti na izborima. Ni oni koji su glasali za Vučića nikad nisu pobijedili.
Srbija je veliki politički eksperiment. Samo se u eksperimentu može dobiti 52 odsto glasova bez ikoga na političkoj sceni, bez ijedne političke stranke, bez ijedne važne teme za naciju, za državu, za ekonomiju.
U istraživanjima javnog mnijenja, mnoge teme imaju 60 odsto „za“ ili „protiv“, neke i mnogo više. Nijedne te teme nije bilo na izborima. U normalnoj, pa i u sakatoj parlamenarnoj demokratiji tako nešto nije moguće.
Kome su predali Srbiju? Predali su je Zapadu. Ovog puta – sve. Rusija to zna. Rusija nije čestitala, kao Makron. Zna to i Vučić. On je saučesnik u cijelom procesu. Da bi to prikrio, poslao je patrijarha kod Putina, što je jedna od najjadnijih i najponižavajućih zabilježenih epizoda Srpske pravoslavne crkve.
Predaju Srbije, ovaj put potpunu, gdje su Kosovo, rafali, NIS, litijum… bili samo silazne stepenice, omogućili su „manipulativni glasovi“. Studenti su dobili „manipulativne glasove“. Ne svoje. Niko ne može da ima svoje glasove.
Glasovi koji nisu povezani sa liderom, sa strankom, sa pokretom, sa političkom platformom, sa ideologijom… jesu „manipulativni glasovi“. I Vučićevi, ovi i svi prijašnji, glasovi, bili su manipulativni. Neobjašnjivo je da ljudi glasaju za Vučića prije predaje Kosova i Metohije i nakon predaje u istom obimu.
Dogodio se nacionalni apsurd Srbija. Srbija, koja uvijek žudi, ukiva u zvijezde i za muda milucka lidere, vođe – od kralja, Tita do Slobe i Vučića – glasala je većinski za nešto što nema lidera, glasala je da nema vođu.
Nema sociologijskih i političkih nauka koje to mogu objasniti. To je posljedica nenancionalne i nedržavne Srbije.
Samo takvo stanovništvo može da ima, istovremno, žudnju za vođom i glasanje za b(r)ez vođe.
