Piše: Rajko Vasić
Formule i procesi su odavno konfigurisani. Umni i naučni ljudi su sve istražili. Zapadni krojači angažuju i plaćaju najbolje, za analize i konstrukcije postupaka.
Mreža na nekom području, odavno postoji, u nekoliko slojeva. To su razne stipendije, studijska putovanja, specijalizacije, forumi, tink-tenkovi, NVO, školovanje vojnika…
Teren je rigolovan od ranije i pripremljen tako da se potiskuju ili uništavaju tuzemni faktori uticaja na kolektivnu svijest – crkva, policija, vojska, političke stranke, vladina administracija…
Umjesto političkih stranaka indukuju se pokreti i razni promotori aktuelnih, s vana plasiranih oblasti – zelenilo, homoseksualizam, klima, ekologija…
Uporedo, radi se na aktiviranju raznih slojeva koji su masovni i pogodni za ulazak u optiku pojedinačne svijesti. Studenti, poljoprivrednici, učenici… Sindikate i radnike su uništili iz predustrožnosti.
Podrazumijeva se da su mediji u zapadnim rukama.
Potreban je samo neki okidač. A može se i organizovati. Bitno je da izgleda neorganizovano. Ovdje je to poznato kao „Operacija David“ ili „Pad nadstrešnice“. Tada kreću faze okupacije svijesti.
O glavnom, povodnom događaju, lansiraju se nepregledne kolone mišljenja, istupa, zahtjeva, analiza…
Aktiviraju se već poznati atiprotivni pajaci, anarhisti i onanisti.
Izbacuju se privlačne a vječne teme: kriminal i korupcija, ljudi odlaze…
Lansiraju se slogani. Bitno je da idu od početka. Oni će služiti za vladanje i upravljanje, sve do postizanja cilja. To je poznata vlast slogana. Oni služe za podjelu stanovništva i javnosti. Ne možeš pobijediti ako naspram sebe nemaš one druge. U Srpskoj je to bila crvena sekta. U Srbiji, mnogo više – komunoustaše, ćaci, piculići, blokaderi…
Aktiviraju se armije botova, po raznim platformama. Oni izvlače stare događaje, fabrikuju nove, optužuju, katranišu… to se dalje širi i postaje fizička energija. To se ne može suzbiti. To je svijest Golog otoka.
Organizuju se skupovi raznih nivoa masovnosti i po cijeloj teritoriji. Obavezno su garnirani anarhijom. Često imaju za cilj stvaranje masovnog nezadovoljstva, koje, nakon nekog vremena, dovodi do incidenata, a incidenti omasovljuju protste, anarhiju…
Uporedo, u javnosti, ne govori se o programima, o stavovima, o politici za bilo šta… Indukuje se mržnja. Umjesto racionalizma, forsiraju se emocije. Zato što su izbori uvijek pola-pola, pola racionalni, pola podsvjesni. Kada se neka odluka zakopiti, na osnovu emocija, ona se raciom ne može otkloniti.
Sinhronizuješ medije koji su prethodno ocijenjeni kao nezavisni, angažuju se i opozicioni novinari. I njih se tako ranije imentovalo, iako su obični plaćenici i izdajnici.
U ranoj fazi odbacuješ poznate javne likove, kao frontmene. Koristiš samo poneke, a sve ostale figure šaha držiš nepoznatima i u pozadini.
Stvoriš sudbonosni trenutak. Samo da ovi odu. Mi ili oni. Sve su uništili, kogod dođe biće bolji…
Narediš izbore ili ih sačekaš. Ljudi su uzbuđeni iako nisu goli. Masovnost izbora uvijek je znak eksterne indukcije. Uvijek je topla leja za glasanje „protiv“. Glasanje „protiv“ isključuje glasanje „za“. Nakon izbora nikom se ne možeš obratiti, javno istupiti, i reći: Ne može to, nismo mi za to glasali.
Izborni rezultat i politički mozaik su tačno onakvi kakva je bila i cijela operacija. Konglomerat podkalibrisanih slabih jediniki, rasuti teret upakovan samo u transportne brodske vreće. Od njega nije moguće načiniti nikakvu programsku političku snagu, ni ekonomsku, ni geopolitičku, ni nacionalnu.
Ima ko će to da radi.
Da bi se sve ovo onemogućilo, potrebni su domaći faktori svijesti: crkva, stranke, porodica, obrazovanje, nacionalno organizovanje…
Dobit koja je postignuta, jednokratna je. Vlast nije neka dobit, ali korak destrukcije jeste ogromna dobit.
Svaka sljedeća faza, svaka sljedeća garnitura, svaki sljedeći izbori – biće mačiji kašalj.
