Blagojević: Počeci antidejtonskog djelovanja britansko-američke diplomatije

30
Foto: ATV

Sastanak Savjeta koalicije koja vrši vlast u Republici Srpskoj, održan u Banjaluci 16. marta 2023. godine, i najava sa tog sastanka da će biti sačinjena sveobuhvatna informacija o antidejtonskom djelovanju ne samo ovdašnjih ambasada Velike Britanije i SAD, već i britanskih i američkih diplomata u cjelini, vratila me je u prošlost.

Milan Blagojević

Piše: Milan Blagojević, profesor ustavnog prava

Prošlost je sada daleka više od četvrt vijeka i odnosi se na materijale koje sam za sebe privatno davno već prikupio i sačuvao, a oni svjedoče o počecima antidejtonskog djelovanja britansko-američke diplomatije koje je, kako je vrijeme pokazalo, bilo upravljeno isključivo protiv državnog bića i ustavnih nadležnosti Republike Srpske priznatih Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Stoga ovim tekstom hoću da podsjetim našu javnost na to kako je sve počelo, jer je to temelj na koji su kasnije samo nadograđivane sve ostale antidejtonske djelatnosti navedene diplomatije, od kojih ću samo neke takođe navesti u tekstu.

No, prije nego što sve to učinim neophodno je dati dvije uvodne pravne napomene. Prva se tiče činjenice da je BiH država članica Ujedinjenih nacija i zbog toga postoji pravna obaveza svih drugih država svijeta, uključujući Veliku Britaniju i SAD, da u svim svojim odnosima sa BiH poštuju njen suverenitet i unutrašnje odnose i nadležnosti propisane Ustavom BiH.

Druga napomena tiče se Povelje UN, koja propisuje (član 2. stav 1. tačka 1) da UN i njeni članovi, a to znači i sve države članice te organizacije, uključujući i Veliku Britaniju i SAD, međusobno postupaju u skladu sa načelom suverene jednakosti svih država članova UN-a.

S obzirom na ovo imperativno opšte načelo međunarodnog prava, od kojeg zbog njegove imperativnosti međunarodno pravo ne dozvoljava odstupanja bilo kome, i jeste dalje tom istom Poveljom UN-a propisano (član 2. tačka 7) da ništa ne daje ovlašćenje Ujedinjenim nacijama, a to znači ni bilo kojoj državi njenoj članici, da se miješaju u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnjoj nadležnosti svake države.

Drugim riječima sve to znači da nijedna država nema pravo da, samostalno ili udružena sa drugim državama, nameće svoju volju drugoj državi članici UN niti da na bilo koji način toj državi naređuje u kom pravcu i kako će se ponašati u vršenju svojih spoljnopolitičkih poslova ili u vršenju svojih unutrašnjih nadležnosti prema stanovništvu na svojoj teritoriji.

Međutim, Velika Britanija, a sa njom i SAD, su se prema BiH i nama koji živimo ovdje ponašale u svemu suprotno tim imperativnim normama međunarodnog prava, desuverenizujući BiH, kršeći njen Ustav, a sve nas pretvarajući u svoje podanike.

Sve je u tom pravcu počelo u decembru 1995. godine, zvaničnim pismom Džona Vestona, stalnog predstavnika Velike Britanije pri UN. Džon Veston je britanski diplomata koji je od 1992. do 1995. bio stalni predstavnik Velike Britanije pri NATO-u, a zatim je od 1995. do 1998. godine bio stalni predstavnik Velike Britanije pri Ujedinjenim nacijama.

U tom svojstvu on je 11. decembra 1995. godine Savjetu bezbjednosti UN uputio zvaničan akt (pismo) Velike Britanije, koje je u Savjetu bezbjednosti zaprimljeno dan kasnije i zavedeno pod brojem S/1995/1029. Džon Veston u tom pismu, ispunjenom diplomatskim jezikom i kurtoazijom, kaže da mu je čast da Savjetu bezbjednosti prenese tekst zaključaka Konferencije o implementaciji mira, održane u Londonu 8. i 9. decembra 1995. godine.

A upravo ti zaključci su, vrijeme će pokazati, bili poput trojanskog konja, jer su ispunjeni brojnim protivpravnim konstrukcijama, suprotnim pravnim normama međunarodnog prava, kao i Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH.

U tome treba tražiti razloge zašto je baš pomenuti britanski diplomata, a ne neko drugi, odradio posao svojevrsnog Danajca koji je poput danajskog dara prinio Savjetu bezbjednosti opasan i poguban poklon u vidu navedenog pisma i protivpravnih zaključaka tzv. Londonske konferencije.

Jer, ti dokumenti su, vrijeme je pokazalo, bili (i do danas ostali) diplomatski temelj Velike Britanije, a sa njom i SAD, za desuverenizaciju BiH i njenu kolonizaciju.

Dokaz za upravo rečeno su tačke 20-21. protivpravnih zaključaka Londonske konferencije od 8. i 9. decembra 1995. godine.

S tim u vezi mora se najprije imati u vidu vodeća i presudna uloga koju su tadašnje britansko-američko državno rukovodstvo i diplomatija imali u organizaciji te konferencije i kreiranju svih njenih zaključaka.

A zaključci sadržani u tačkama 20-21. su od suštinske važnosti, jer su flagrantan primjer napada na suverenitet BiH kao države članice UN-a i kao takvi predstavljaju teško kršenje imperativnog načela suverene jednakosti svih država, propisanog članovima Povelje UN na koje je ukazano u uvodu ovog teksta.

Ne poštujući, dakle, ove elementarne pravne obaveze iz međunarodnog prava, u tački 20. zaključaka Londonske konferencije se lakonski kaže da ona zaključuje kako su potpisivanjem Dejtonskog sporazuma ispunjeni ciljevi Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i da se, navodno, sada zahtijeva nova struktura za upravljanje primjenom mira, što će reći za upravljanje nad BiH. Nigdje u međunarodnom pravu nema osnova za ove britansko-američke diplomatske konstrukcije prema državi članici UN-a. Nigdje!

A i kako bi moglo biti kada Povelja UN takvo postupanje dozvoljava samo prema tzv. nesamoupravnim teritorijama, nad kojima se, saglasno Poglavlju XII Povelje UN, može uspostaviti sistem starateljstva od strane jedne ili više država. Ali i kad propisuje mogućnost uspostavljanja sistema starateljstva nad nesamoupravnim teritorijama, Povelja UN odmah zatim propisuje (član 78) da se taj sistem ne smije primjenjivati na teritorije koje su postale članovi UN-a, to jest na države, jer se međusobni odnosi, kako piše i u članu 78. Povelje UN, zasnivaju na poštovanju načela suverene jednakosti.

Upravo ovim notornim stvarima se i može objasniti činjenica da u zaključcima Londonske konferencije britansko-američka diplomatija kao predvodnik tog poduhvata nije mogla navesti nijedan član bilo kog izvora međunarodnog prava koji bi ih ovlastio da se tako odnose prema jednoj državi niti da uopšte donose te zaključke.

Uprkos svemu tome, u zaključcima Londonske konferencije britansko-američki lideri i diplomate sebi daju pravo da osnuju tzv. savjet za implementaciju mira u BiH, tijelo na čije osnivanje nema niko pravo, jer takvo nešto nije propisano Poveljom UN, Dejtonskim sporazumom niti bilo kojim drugim izvorom međunarodnog prava.

U tome je sama srž protivpravnosti i fantomstva navedenog savjeta, kao i njegovog tzv. upravnog odbora koji je takođe samovoljno stvoren zaključcima Londonske konferencije. Kad su ga ovako protivpravno stvorili, britansko-američka diplomatija u istim zaključcima tom savjetu daje „pravo“ da razmatra progres u implementaciji mira, a tzv. upravnom odboru tog savjeta daje pravo da, kako piše u tački 21(c) zaključaka, visokom predstavniku u BiH daje političke smjernice o primjeni mira.

Drugim riječima, već tada u Londonu OHR-u je protivpravno dato da upravlja političkim procesima u BiH.

Na ovakvu protivpravnu konstrukciju britansko-američke diplomatije naslanja se protivpravni rad tzv. savjeta za primjenu mira u BiH. Naime, na tim temeljima postavljen, taj tzv. savjet će u decembru 1997. godine održati svoj sastanak u Bonu i usvojiti tzv. bonske zaključke kojima je, suprotno međunarodnom pravu, OHR-u dao navodna ovlašćenja da nameće svoje naloge i odluke, što je OHR zatim i činio sve godine do danas.

Zanimljivost vezana za tu bonsku konferenciju je da je na njoj ključnu ulogu imao američki diplomata Robert Gelbart, koji je u to vrijeme bio specijalni izaslanik SAD za Balkan i zamjenik državnog sekretara SAD. Zahvaljujući mom kolegi i prijatelju Ivanu Mitiću iz Beograda uspio sam doći do izdanja beogradskog lista „Naša borba“, broj 1036 od 11. decembra 1997. godine, u kojem je dat izvještaj sa bonske konferencije. Iz tog izvještaja pouzdano se može zaključiti o dvjema važnim činjenicama. Jedna je da su tu konferenciju prije usvajanja bonskih zaključaka napustile delegacija tadašnje SR Jugoslavije, koju je predvodio politički direktor Ministarstva inostranih poslova SR Jugoslavije Dragomir Vučićević, kao i delegacija Republike Srpske koju je predvodila predsjednik Republike Srpske Biljana Plavšić, a u delegaciji su bili i tadašnji srpski član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik i kopredsjedavajući Savjeta ministara BiH Boro Bosić.

Tim činom jugoslovenske delegacije i delegacije Republike Srpske one nisu pristale na bonske zaključke, što je podatak važan za našu istoriju.

No, uprkos tome, britansko-američki predvodnici su, što je druga važna činjenica sa bonske konferencije, protivpravno nametnuli nama u BiH, a i BiH kao državi, tzv. bonske zaključke i protivpravna „ovlašćenja“ visokog predstavnika.

S tim u vezi, kako je prenijela „Naša borba“ u pomenutom broju od 11. decembra 1997. godine, šef američke delegacije Robert Gelbard je po usvajanju protivpravnih bonskih zaključaka rekao da: „Prema novim pravilima igre u Bosni, Visoki predstavnik međunarodne zajednice može da smeni funkcionere zajedničkih organa ako oceni da oni svojim aktivnostima ili neaktivnošću blokiraju primenu Dejtonskog mirovnog sporazuma. …Visoki predstavnik sada može da ih smeni, a ako Srbi ne izaberu novog čoveka, rad konkretnog organa nastaviće se bez njih“.

Reče sve ovo američki diplomata Gelbard kao da su BiH, Srbi, Republika Srpska i Dejtonski sporazum njegova svojina, kojom on, SAD i Velika Britanija, mogu upravljati poput stvari u njegovom vlasništvu.

Tako je, dakle, počela kolonizacija BiH i britansko-američko upravljanje nad njom.

To su njeni počeci koji se ne smiju zaboraviti, jer su oni svojevrsni kameni međaši nečega što do sada nije zabilježeno u istoriji, da se na ovakav način ponaša prema državi članici UN-a, što je teško kršenje međunarodnog prava.

Na tome počiva sve ono što su ovdje i nad nama radili brojni visoki predstavnici, razvlašćujući protivpravno Republiku Srpsku od brojnih njenih nadležnosti, otimajući joj imovinu čiji je ona titular prema Ustavu BiH i Ženevskim principima (unijetim i u preambulu Ustava BiH) iz septembra 1995. godine o teritorijalnoj raspodjeli između Republike Srpske i Federacije, te namećući brojne ustavne odredbe i zakone na čije nametanje OHR nema ovlašćenje ni prema jednom izvoru prava na svijetu.

Na tome u konačnom počiva i tzv. program 5+2. Riječ je o dokumentu tzv. političkih direktora tzv. upravnog odbora tzv. savjeta za primjenu mira u BiH. Nametnuli su nam ga na protivpravan način, kršeći Povelju UN, na svom sastanku održanom u Briselu 26. i 27. februara 2008. godine.

Njime su protivpravno rekli BiH dokad će vladati nad njom i držati je pod svojom kontrolom, a s njom i sve nas. Kazaše ti direktori da će oni i OHR vladati nad nama dok BiH ostvari pet ciljeva i ispuni dva uslova, bez čega nema zatvaranja OHR-a.

Među ciljeve ti direktori nametnuše nešto što je suprotno međunarodnom pravu i Ustavu BiH, a to je tzv. „prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih nivoa vlasti“. Namećući to, britansko-američke diplomate kao predvodnici ovog svog projekta, „zaboraviše“ da međunarodno pravo nema normi kojima naređuje kako se u složeno uređenim državama raspoređuje imovina, kome ona pripada.

Jer, to su isključivo unutrašnja pitanja tih država, koja se uređuju njihovim ustavom.

A Ustav BiH nijednom odredbom ne propisuje da BiH ima svoju imovinu niti da ima nadležnost da donosi zakone o tome, jer je to imovina entiteta koji su na osnovu Ženevskih principa iz septembra 1995. godine svoju teritoriju unijeli u BiH. Zato pitanja svojine na nepokretnostima na svojoj teritoriji entiteti uređuju svojim zakonima, jer je to njihova nadležnost prema Ustavu BiH, čime se ni na koji način ne dovodi u pitanje BiH.

Rekoše nam politički direktori i da će OHR ovdje vladati nad BiH i svima nama kada ispunimo i ove njihove protivpravne naredbe:

  1. prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu;
  2. potpuna implementacija arbitražne odluke za Brčko;
  3. fiskalna održivost;
  4. da nam zaživi vladavina prava, ali i da
  5. moramo u EU i da potpišemo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.

Međutim, i nakon toga opet OHR ostaje, jer, kazaše politički direktori, potrebno je da tzv. upravni odbor tzv. savjeta za primjenu mira da svoju pozitivnu procjenu situacije u BiH. Ali ne zna se kad će to biti učinjeno niti šta sve još mogu biti uslovi za takvu ocjenu.