Blagojević: Povampireni kolonijalizam

22
Foto: ATV

Kristijan Šmit nije niti može biti visoki predstavnik, ne samo zato što nijedna od ugovornih strana Dejtonskog sporazuma nije zahtijevala njegovo imenovanje, već i zbog toga što nije imenovan od strane Savjeta bezbjednosti UN.

Milan Blagojević

Milan Blagojević, profesor ustavnog prava

Kraj maja 2023. godine obilježila je najava medija u Republici Srpskoj o tome da Kancelarija OHR-a namjerava da nametne svoj tzv. zakon o dopunama Krivičnog zakona BiH, kojim bi neizvršenje odluka OHR-a bilo propisano kao krivično djelo.

Dakle, OHR najprije 2003. godine svoju samovolju nametne kao tzv. krivični zakon BiH, jer je tako nastalo ono što se danas zvanično naziva Krivičnim zakonom BiH, a onda 20 godina poslije toga OHR, kako najavljuju, namjerava da neizvršenje njegove samovolje bude krivično djelo.

Takva namjera OHR-a, ukoliko je nametne, biće samo njegovo priznanje, njegov pečat kojim OHR priznaje istinu da BiH nije država nego kolonija, da je vladanje OHR ništa drugo do kolonijalizam u svom povampirenom obliku, a da je OHR ništa drugo do kolonijalni upravnik.

Najavljujući da Krisitijan Šmit namjerava nametnuti novu inkriminaciju, ovdašnji mediji ponavljaju nešto što je 2006. godine napisao Ustavni sud BiH u jednoj od svojih odluka, o tome kakva je, po shvatanju tog suda, procedura imenovanja visokog predstavnika.

Riječ je o odluci Ustavnog suda BiH, broj AP 953/05 od 8. jula 2006. godine, u predmetu po apelacijama Milorada Bilbije i doktora Dragana Kalinića.

Prema shvatanju tog suda (stav 46. njegove odluke broj AP 953/05) „Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira, a imenovanje potvrđuje Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija“.

Međutim, ova tvrdnja Ustavnog suda BiH je neistina koja je, kao takva, suprotna Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Naime, članom 1. stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma propisano je da ugovorne strane (a to su BiH, Republika Srpska i Federacija BiH) zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika „koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN“.

Kako se vidi, nigdje u citiranom tekstu, a ni u bilo kojem drugom dijelu Dejtonskog sporazuma, nema ni slova o tzv. upravnom odboru i još takozvanijem savjetu za implementaciju mira u BiH, koje kao neistinu i pravno neosnovano uvodi u igru Ustavni sud BiH u svojoj odluci.

Umjesto te neistine, postoje samo ugovorne strane Aneksa 10 i odgovarajuća rezolucija Savjeta bezbjednosti UN (SB UN).

Drugim riječima, ako nema zahtjeva bilo koje od pomenutih ugovornih strana za imenovanje visokog predstvanika, ili ako u tom pravcu nema rezolucije SB UN o njegovom imenovanju, nijedno lice, ma ko ono bilo, ne može se zvati visokim predstavnikom u BiH.

Zbog toga Kristijan Šmit nije niti može biti visoki predstavnik, ne samo zato što nijedna od ugovornih strana Dejtonskog sporazuma nije zahtijevala njegovo imenovanje, već i zbog toga što nije imenovan od strane SB UN.

Ali, osim ove pravno neoborive činjenice, postoji još nešto što promiče pažnji ne samo naših medija, već i stručnoj javnosti, a odnosi se na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 953/05 i navode iz te odluke kojima se, pravno neuspješno, želi opravdati povampireni kolonijalizam nad BiH i pretvaranje svih nas u istinske podanike samovolje OHR kao kolonijalnog upravnika.

Naime, kaže Ustavni sud BiH u toj odluci (stav 48) da je 9. i 10. decembra 1997. godine u Bonu održana tzv. konferencija za implementaciju mira u BiH i da je, kako piše u stavu 58. iste odluke Ustavnog suda BiH, ta konferencija „odobrila stav tadašnjeg Visokog predstavnika da ovlašćenja prenijeta na Visokog predstavnika Aneksom 10 uključuju i ovlašćenja da donosi obavezujuće odluke, kada on to smatra nužnim“.

Dakle, Ustavni sud ovim kaže da je tadašnji visoki predstavnik imao svoj stav, da je sadržaj tog ličnog stava takav da je visoki predstavnik samom sebi rekao da navodno ima ovlašćenje da nama ovdje u BiH svoju volju nameće kao obavezujuću (kao zakon), a da je zatim tzv. konferencija za implementaciju mira u BiH (koja je goli skup država čije postojanje, a kamoli odlučivanje o bilo čemu nije dozvoljeno međunarodnim pravom) rekla da odobrava takav lični stav jednog visokog predstavnika.

Ovo su teške neistine, s obzirom na to da Aneksom 10 niti ijednim drugim aneksom Dejtonskog sporazuma, a ni bilo kojeg drugog izvora međunarodnog prava, nije dozvoljeno postojanje takve konferencije niti je pravno dozvoljeno da takva konferencija može bilo šta da naređuje BiH kao državi članici UN.

Razlog za to je jednostavan i leži u činjenici da je BiH država članica Ujedinjenih nacija, još od maja 1992. godine, pa zbog toga ni UN, a kamoli druge države, bilo samostalno ili udružene jedne sa drugima, nemaju pravo da nekoj državi, u njenim unutrašnjim stvarima, određuju šta će joj biti zakon niti da nekog pojedinca ovlašćuju da toj državi svoju volju nameće kao zakon.

To zabranjuje Povelja UN (član 2. tačke 1. i 7. Povelje UN), koja je u međunarodnom pravu isto što je ustav u državi, to jest najviši pravni akt. I zbog toga svaka radnja ili akt koji krše načelo suverene jednakosti svake države, kao imperativno načelo međunarodnog prava, predstavlja protivpravan čin kojim se krši Povelja UN.

Stoga su tzv. konferencija za primjenu mira u BiH i njeni Bonski zaključci takve podvale i prevare kakvima nema premca u istoriji međunarodnog prava. A upravo tim dvjema prevarama je došlo, na protivpravan način, do povampirenja kolonijalizma, nakon više decenija od njegovog nestanka.

O svemu ovome nema ni riječi u odluci broj AP 953/05, iako je Ustavni sud BiH najpozvanija institucija koja treba da brani pravni poredak BiH od bilo čijeg ataka na njega, a povampireni kolonijalizam, u obliku uspostavljenom Bonskim zaključcima iz decembra 1997. godine, jeste upravo to – kršenje suverenosti BiH i njeno stavljanje pod kolonijalnu upravu visokog predstavnika.

Iz tih razloga pravno neosnovano Ustavni sud BiH u odluci broj AP 953/05 želi, kakvog li paradoksa, opravdati kolonijalizam nad BiH, i time što se u stavovima 59. i 60. svoje odluke poziva na više rezolucija SB UN. Ali, kada to čini Ustavni sud prešućuje tri presudne činjenice.

Naime, najprije prešućuje na šta (na koje mjere) prema Povelji UN ima pravo SB UN, kada postupa na osnovu Poglavlja 7 te povelje, u funkciji očuvanja mira u svijetu.

Ustavni sud neće da kaže da SB UN ni prema Poglavlju 7 Povelje UN nema pravo da naređuje bilo kojoj državi nešto kao ustav ili zakon niti SB UN ima pravo da nekog trećeg ovlasti da to čini u bilo kojoj državi umjesto njenih institucija.

Ovo stoga što, djelujući na osnovu Poglavlja 7 Povelje UN, SB UN može samo da preduzme: 1. političke mjere u vidu prekida diplomatskih odnosa, suspenzije članskih prava, isključenja države iz članstva UN; 2. ekonomsko-finansijske mjere kao što su potpuno blokiranje finansijskih sredstava države, prekid trgovačkih odnosa sa njom, a kao svojevrsni ultima ratio očuvanja svjetskog mira SB UN može da 3. preduzme samo vojne mjere, tj. oružanu akciju prema državi.

O ovome nema ni riječi u odluci broj AP 953/05 Ustavnog suda BiH.

Takođe taj sud u istoj odluci prešućuje i istinu koja se može naći u Statutu Međunarodnog suda pravde, kao najviše pravosudne institucije u međunarodnom pravu.

U članu 38. tog Statuta jasno je, da ne može jasnije, propisano šta mogu biti pravno obavezujući izvori međunarodnog prava po kojima sudi i presuđuje taj najviši sud.

To su: međunarodne konvencije (među kojima je najviša Povelja UN), zatim međunarodni običaj, potom opšta pravna načela (među kojima je najvažnije načelo suverene jednakosti svake države). Kako vidimo, nigdje nije propisano da je rezolucija SB UN izvor međunarodnog prava.

Nije ni moglo biti propisano Statutom Međunarodnog suda pravde da su i rezolucije SB UN pravno obavezujući izvor međunarodnog prava, iz razloga na koje je ukazao Međunarodni sud pravde u svom savjetodavnom mišljenju broj 1971 od 21. juna 1971. godine, u predmetu koji se odnosio na pravne posljedice stanja kontinuiranog prisustva Južne Afrike u Namibiji (Namibia case).

U stavu 110. te odluke Međunarodni sud pravde je jasno rekao da posebna ovlašćenja SB UN, misleći na ona iz Poglavlja 7 Povelje UN, jesu odgovornost SB UN za održavanje svjetskog mira i bezbjednosti, ali je Međunarodni sud odmah zatim dodao da su jedina ograničenja tih ovlašćenja SB UN ona koja predstavljaju fundamentalna načela iz Poglavlja 1 Povelje UN. A najvažnije načelo iz Poglavlja 1 Povelje UN jeste upravo načelo suverene jednakosti država, koje ni SB UN ne smije da povređuje ni u jednom slučaju, pa ni time što bi donio rezoluciju kojom bi ovlastio sebe ili nekog pojedinca da suverenoj državi svoju volju nameće kao zakon.

Nažalost, sve to je prećutao Ustavni sud BiH, čime je svojom odlukom broj AP 953/05 naprosto obmanuo javnost i stvorio krivu sliku kojom je, pravno neosnovano, želio da opravda protivpravno kolonijalno upravljanje nad BiH.