Blagojević: Savjet ministara i vitalni nacionalni interes

10
Foto: ATV

Piše: Milan Blagojević, profesor ustavnog prava

Postoji jedno, rekao bih uvriježeno, a pogrešno mišljenje o načinu formiranja Savjeta ministara, prema kojem o tome odlučuje samo Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Takvo mišljenje posljedica je višegodišnje prakse koja se u tom pogledu razvila u Parlamentarnoj skupštini, kao i odsustva sistematskog tumačenja Ustava BiH.

Time se mogu objasniti kalkulacije koje su se vrlo brzo pojavile nakon utvrđivanja i objavljivanja izbornih rezultata za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine.

U tim kalkulacijama, na koje naročito preferiraju bošnjačke političke stranke iz Federacije BiH, može se sve češće čuti poziv da Savjet ministara BiH formiraju sa SDS-om i PDP-om, političkim strankama iz Republike Srpske koje su izgubile protekle izbore i predstavljaju uvjerljivu parlamentarnu manjinu.

Time se, suštinski gledano, dezavuiše izborna volja glasača u Republici Srpskoj, koji su većinu svojih glasova kako za Narodnu skupštinu Republike Srpske, tako i za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH dali koaliciji predvođenoj SNSD-om.

Kada se pozivaju na ovakve nelegitimne konstrukcije njihovi zagovornici, osim drugih svojih po Republiku Srpsku negativnih nauma koji su očigledni, između ostalog „računaju“ na odredbu Ustava BiH sadržanu u članu 5. stav 4. u kojoj stoji: „Predsjedništvo BiH imenuje predsjedavajućeg Savjeta ministara, koji stupa na dužnost pošto ga potvrdi Predstavnički dom. Predsjedavajući Savjeta ministara imenuje ministra spoljnih poslova, ministra za spoljnu trgovinu i druge ministre po potrebi, a koji će stupiti na dužnost nakon što ih potvrdi Predstavnički dom“.

Kada se citirana odredba posmatra izolovano od drugih odredaba Ustava BiH, reklo bi se kako je za imenovanje Savjeta ministara potrebna potvrda samo Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Na nju, tako izlovanu, i računaju u Sarajevu, znajući da kada skupe svoje poslanike u tom parlamentarnom domu sa poslanicima iz SDS i PDP mogli bi, kao poslije izbora 2014. godine, da takvom većinom donesu odluku u Predstavničkom domu o imenovanju Savjeta ministara.

Međutim, nijedan pravni propis, a naročito ustav, ne može se, a da to bude pravilno, tumačiti na ovakav izolovani način, već sistematskim putem, jer se samo tako utvrđuje pravi smisao, odnosno cilj koji pravni propis ima u vidu kada se radi o određenom pitanju.

U konkretnom slučaju od važnosti su dvije odredbe Ustava BiH koje, iako do sada u ustavnoj praksi nisu korišćene ipak nisu prestale da važe. Naprotiv, one su i dalje tu, u Ustavu BiH i na njih želim da ukažem ovim tekstom.

Prva odredba je ona iz člana 5. stav 2. tačka 4) Ustava BiH. Ona kaže, veoma jasno, da član Predsjedništva BiH koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva, pri čemu se to odnosi na svaku odluku, može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Maločas smo vidjeli da Predsjedništvo BiH imenuje predsjedavajućeg Savjeta ministara.

To znači da se, u postojećoj konstelaciji odnosa u toj instituciji, može očekivati da će dva njena člana iz Federacije BiH za predsjedavajućeg Savjeta ministara imenovati osobu za koju znaju da bi taj savjet sastavila tako da u njemu budu ministarski kadrovi iz SDS-a i PDP-a, iako su te partije izgubile protekle izbore.

Međutim, u tom slučaju srpski član Predsjedništva BiH takvu odluku ostala dva člana Predsjedništva može proglasiti veoma štetnom po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, tj. za Republiku Srpsku. Zaista, veoma je štetno po vitalne interese Republike Srpske da u izvršnoj vlasti na saveznom nivou sjede kao njeni predstavnici oni koji nisu dobili izbore. Ako se srpski član Predsjedništva BiH koristi tim svojim ustavnim pravom, takva odluka ostale dvojice članova Predsjedništva se odmah upućuje Narodnoj skupštini Republike Srpske i ako Narodna skupština takvu izjavu srpskog člana Predsjedništva potvrdi dvotrećinskom većinom, navedena odluka neće stupiti na snagu.

To je jedan od ustavnih osnova da se onemogući postizborni inženjering kojim bi njegovi projektanti da sebe, odnosno svoje igrače postave u saveznu izvršnu vlast i da time dezavuišu jasnu izbornu volju glasača u Republici Srpskoj.

Drugi osnov da se izbori protiv takvih nedemokratskih procesa nalazi se u članu 4. stav 3. tačka e) Ustava BiH. Prema toj odredbi, predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH, što znači svaka odluka Predstavničkog doma pa i odluka tog doma kojom potvrđuje predsjedavajućeg Savjeta ministara i ministre u tom savjetu može se proglasiti štetnom po vitalne interese u ovom slučaju srpskog naroda, i to većinom glasova iz reda srpskih delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine. U tom slučaju da bi bila usvojena odluka Predstavničkog doma o potvrđivanju predsjedavajućeg Savjeta ministara i ministara u tom savjetu potrebna je (Ustav BiH kaže «zahtijeva se») i saglasnost u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Eventualno protivljenje tome, od strane delegata iz druga dva naroda, za posljedicu može jedino imati, kako jasno proizlazi iz člana 4. stav 3. tačka e) Ustava BiH, samo sazivanje Zajedničke komisije od tri delegata, po jednog srpskog, bošnjačkog i hrvatskog, kako bi riješila to pitanje.

Ali ako Zajednička komisija ne riješi ovo pitanje, predmet se upućuje Ustavnom sudu BiH koji po Ustavu BiH ima nadležnost da razmotri samo proceduralnu ispravnost takve stvari. To znači da Ustav BiH ovlašćuje Ustavni sud BiH da samo kaže da li je pozivanje na vitalni nacionalni interes bilo u odgovarajućoj formi, a ne da taj sud odlučuje i bude u konkretnom slučaju veći Srbin od srpskih delegata, pa da on «bolje» zna da li je nešto štetno po vitalne interese srpskog naroda. Takvo eventualno odlučivanje, dakle, Ustavnom sudu BiH ne dozvoljava slovo Ustava BiH.

A kad se ograniči na ono što mu je isključiva ustavna nadležnost, Ustavni sud BiH ne može utvrditi proceduralnu neispravnost, jer je naprosto nema kada većina od ukupno pet srpskih delegata u Domu naroda, ili svih njih pet, proglasi štetnom po vitalne nacionalne interese srpskog naroda postizborni inženjering kojim bi većina glasača u Republici Srpskoj bila prevedena žedna preko vode, time što bi oni koji su poraženi od te demokratske većine ipak u svoje ruke prigrabili saveznu izvršnu vlast.

Prema tome, na navedeni način Ustav BiH jasno propisuje pravo i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH da odlučuje o imenovanju Savjeta ministara. I to ne može biti promijenjeno nijednim drugim propisom, pa ni parlamentarnim poslovnikom, a svakim pokušaj u tom pravcu bio bi eklatantno kršenje Ustava BiH. Da nije tako, ne bi Ustav BiH u članu 5. stav 4. tačka c) propisao da Savjet ministara BiH podnosi ostavku kad god mu Parlamentarna skupština izglasa nepovjerenje. Dakle, ne kad mu nepovjerenje izglasa samo Predstavnički dom, već kada to učini i Dom naroda, jer Parlamentarnu skupštinu čine Predstavnički dom, ali i Dom naroda.