Srpkinja Boja Kenjalo iz bihaćkog sela Račak imala je 106 godina kada je ubijena u zatvoru Luka u Bihaću i vjerovatno je najstariji logoraš u istoriji što javnost konačno treba da zna, izjavio je Srni direktor Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku Milivoje Ivanišević.
– Srpska stradanja su nezamisliva za ljudski um. Zamislite da oni dovedu u logor staricu u tim godinama i da je tamo ubiju. Dovedena je pješke iz svog sela Račak. Godinama me proganja njena sudbina i želja da njoj i drugim stradalim ženama podignemo dostojan spomenik – istakao je Ivanišević.
Ivanišević je naveo da je u logoru Luka ubijen i Bojin sin Mihajlo Kenjalo (1909) koji je u momentu smrti u oktobru 1994. godine i sam bio starac, zatim Marko Gogić (1923) i Milka Gajić (1914).
– Imamo sve u vezi sa ovim slučajem, i iskaze Srba svjedoka i imena odgovornih za ovaj logor. To su Kemal Klokić, Kemal Lipovača i izvjesni Fikret – rekao je Ivanišević.
Ivanišević, koji se godinama bavi istraživanjem logora za Srbe u BiH, rekao je da je spreman da u svakom momentu dokumentaciju koju ima o ovom i drugim bošnjačkim i hrvatskim kazamatima za Srbe ustupi američkim istražiocima koji ovih dana borave u Posavini.
Govoreći o logorima u Posavini, koji su sad u fokusu pažnje zbog dolaska američkih istražioca, Ivanišević je naveo da ih je registrovano 91, da su osnivani na samom početku rata u maniru koncentracionih logora za Srbe u NDH.
– U logoru u selu Poljan kod Dervente, koji je bio je u nadležnosti hrvatskih vojnih vlasti, obavezan način obraćanja logoraša čuvarima bio je „gospodine ustašo“. Zatvorenici su bila isključivo lica srpske nacionalnosti iz opštine Derventa. Maltretirani su svakodnevno, prisiljavani na rad – rekao je Ivanišević.
On je naveo da za ovaj i za sve ostale logore koje je istraživao ima spisak imena neposrednih izvršioca.
– Imamo imena isljednika, čuvara, mučitelja, ubica, odgovornih za hapšenja, upravnika, komandira smjene – rekao je Ivanišević.
Za logor Rabić koji je bio pod zapovjedništvom Zlatka Majića, a čiji bivši logoraši daju iskaze istražiocima iz SAD, Ivanišević je rekao da su zatočenici boravili u svojim fekalijama, mučeni i bili primorani na kopanje rovova.
– Logoraši koji su kopali tranšee su 19. juna 1992. godine pobjegli, a isti dan došlo je do odmazde na preostalim kopačima. Streljani su na lokalitetu Spomenik, gdje su se zatekli na prisilnom radu tog dana – naveo je Ivanišević.
Prema njegovim podacima, toga dana streljani su Nenad Panzalović, Savo Pavlović, Željko i Rade Bokur, Dragan Grbić, Miro Jovičić, Vujadin Ljubojević i Milorad Gunjević, a sedam logoraša je uspjelo da se spase kroz unakrsnu vatru.
Ivanišević je ukazao da u svojoj dokumentaciji, koja se bavi logorima za Srbe u BiH, ima i nalaz komisije koja je pregledala neke od preživjelih logoraša, a činili su je profesori Medicinskog fakulteta u Bogradu, dva specijalista za sudsku medicinu i jedan psihijatar.
– Oni su pregledali te ljude i utvrdili da ne postoji dokaz da su žrtve torture preuveličavali svoje muke i maltretiranja. Utvrdili su da logoraši pokušavali da ponižavajuća i bolna iskustva zaborave. Mi te ljude nikada ne smijemo zaboraviti – zaključio je Ivanišević.
