Piše: Ivan Urkov l POSKOK
U političkom Sarajevu već godinama postoji jedna posebno omiljena predizborna disciplina: bošnjačke stranke međusobno se optužuju ko je više „dao“ Hrvatima i Srbima. Tim dušmanima. Tim neprobosanskim uljezima u našoj „Jednoj Jedinoj“.
Ko je pustio više ministarskih mjesta dušmaninu, ko je prepustio više direktorskih pozicija neprobosancu, ko je „izdao državu“ jer je dopustio da u vlasti sjede i oni koji, zamislite te drskosti, takođe izlaze na izbore i imaju ustavna prava, silom uzeta, genocidom, UZP-om. Zamislite oni prava imaju, a braća Palestinci, Alžirci, Egipćani, Turci preci, nemaju, a branili sa nama BiH od dušmana.
To više nije samo politički folklor, nego javno proklamirani fašistički mentalitet upakovan u riječ patriotizam.
U toj rečenici, u tom „davanju“, sadržana je cijela patologija sarajevskog unitarizma: jedni su vlasnici države, drugi su podstanari kojima se povremeno udijeli soba, fotelja, kancelarija, službeni automobil i pravo da ćute dok im se objašnjava kako je to građanska država oličena u praksi da građanske stranke mogu otimati Srbima i Hrvatima koliko žele, ali da SDA pozicije ne diraju.
Civilizacija, reklo bi se, ali u režiji kućnog savjeta iz mahale, gdje je većina promijenila bravu i sada ljubazno raspravlja koliko će ključeva posuditi ostalima.
SDA je tu matricu usavršila do nivoa političkog refleksa. Nekažnjeno. Pred očima OHR-a, koji je tu došao da kazni svaku partiju koja se služi fašističkom retorikom. Osim ako je muslimanska. Jer je jednom neki ABiH general rekao: Ne dirajte nas, pustićemo radikale na Brisel.
Kad neka bošnjačka stranka sjedne sa HDZ-om, odmah slijedi optužnica: izdaja, prodaja bosanskih interesa, saradnja sa dušmanima, popuštanje rušiteljima države, trgovina nacionalnim dostojanstvom i sve ostalo iz poznatog repertoara sarajevske moralne policije. Ali kad SDA sjedi sa istim tim HDZ-om, onda se to zove državna odgovornost, teška realnost, nužna koalicija, zaštita bošnjačkih interesa i mudro upravljanje procesima. Dakle, sa HDZ-om se ne smije sjediti, osim ako s njim sjedi SDA. U tom slučaju sto postaje patriotski, stolica državotvorna, a dogovor istorijski odgovoran. Nije to licemjerje, to je samo sarajevska verzija sakramenta vlasti: isti čin, druga ruka, drukčiji oprost grijeha.
Sada su Naša stranka, Narod i pravda i SDP preuzeli istu metodologiju, samo su je okrenuli protiv SDA. Optužuju ih da sa HDZ-om dijele državu, da popuštaju Čoviću, da prodaju institucije, da su dali previše, pustili previše, prepustili previše. Na prvu to izgleda kao pametna politička osveta: SDA ih je godinama tukla optužbom za izdaju, pa sada oni istim batom udaraju SDA.
Ali problem je u tome što se, pristajući na taj jezik, ne ruši SDA-ova matrica, nego se potvrđuje. Ako se cijela rasprava vodi oko toga ko je više „dao Hrvatima“, odnosno ko im je manje oteo, onda su i jedni i drugi već prihvatili temeljnu pretpostavku da su hrvatske pozicije nešto što bošnjačka politika daje, uzima, prepušta ili uskraćuje. To nije građanska politika. To je sadaka-politika s modernijom grafikom. To je rasprava majorizacije. Svađa begova o tome ko je izdao jer je bio milostiviji.
Tu se vidi najveća strateška greška sarajevskih liberalnih stranaka ako im cilj nije raspad BIH. Ako im to cilj jeste, onda ništa.
Jer one svjesno priznaju da je bošnjačko biračko tijelo ideološki zacementirano u matrici koju je SDA gradila decenijama: mi smo država, drugi su problem; mi čuvamo Bosnu, drugi je dijele; mi dajemo, drugi primaju. Umjesto da pokušaju razbiti taj mentalni zatvor, oni se u njemu takmiče za najbolju ćeliju. Umjesto da kažu bošnjačkom biraču istinu, da Hrvati i Srbi nisu politički korisnici sarajevske milostinje niti kmetovi, da su to BH narodi sa vlastitim izborima, glasovima i ustavnim pravima, oni mu nude istu bajku u finijem pakovanju.
Tako „građanska“ politika ne pokušava osvojiti povjerenje Hrvata i Srba, nego se bori isključivo za bošnjački bazen glasova, i to tako da pokaže kako može biti dovoljno tvrda prema „drugima“. To je trenutak u kojem građanstvo tiho izađe iz prostorije, a ostane samo bošnjački nacionalni marketing bez fesova.
Nakon ove svađe, vratiće se u ring i ponavljati da su multietnička stranka, okrenuta jednako svima. De odjebite, ubuduće, ukratko i zauvijek. Je l’ može? Ne dolazite nam više sa pričom da ste drugačiji od SDA.
Jer ako su Naša stranka, Narod i pravda i SDP zaista građanske stranke, zašto se onda ponašaju kao da im glasovi Hrvata i Srba u Federaciji nisu potrebni, poželjni ni strateški važni? Zašto ne grade jezik koji bi mogao privući građane koji nisu muslimani i koji ne pristaju da ih tretiraju kao goste u vlastitoj državi?
Odgovor je neugodan, ali jednostavan: zato što su prihvatili da se izbori dobijaju u bošnjačkom političkom prostoru, a da se sve ostalo poslije može zvati građanskim.
Oni ne izlaze iz SDA kuće, nego samo mijenjaju zavjese.
Dvadeset godina slušamo kako su oni alternativa, a onda, čim dođe ozbiljna kriza, iz njih progovori isti muslimanski instinkt: ne smije se ispasti mekan prema Hrvatima, ne smije se ostaviti utisak da si im išta priznao, ne smije se dopustiti SDA da te proglasi izdajnikom. Tako muslimanski liberal postane čuvar bošnjačke etničke dominacije, ne zato što to nužno voli, nego zato što se boji da će ga SDA pojesti za doručak.
Ne shvata da se put u pravu građansku, liberalnu borbu upravo tako dobija. Pustiš SDA šovinizam da te napadne pa ko živ ko mrtav. Ono što vrijedi u Bošnjaka staće uz tebe, a ono što vrijedi u Srba i Hrvata, takođe. Tad ćeš znati na čemu si.
Ideološki okvir u kojem je sve ovo uopšte moguće izgovoriti bez skandala još je opasniji. Jedna etnopolitička većina već se godinama predstavlja kao „država“, „probosanska opcija“, “
„građanski blok“ i „civilizacijska strana“, dok se svi drugi politički identiteti tretiraju kao sumnjivi, retrogradni, antidržavni ili neprijateljski. To zaista jeste fašizacija javnog prostora u najčišćem političkom smislu: jedna grupa sebi dodjeljuje monopol na državu, moral, normalnost i budućnost, a ostale svodi na goste, podstanare ili potencijalne izdajnike. Nema tu nikakvog građanskog univerzalizma, koliko god ga pakovali u briselski celofan. Ima samo etnička dominacija koja je naučila nositi liberalnu kravatu.
Zamislimo da HDZ i SNSD javno raspravljaju ko je više „dao Bošnjacima, dušmanima i izdajnicima BiH“, ko im je prepustio previše ministarstava, ko je bio previše mekan prema „njihovima“, ko je izdao domaću, viševijekovnu BIH, odnosno hrvatsko-srpsku stvar jer je dopustio da Bošnjaci, sluge agresora, dobiju ustavne pozicije. Sarajevski mediji ne bi to nazvali političkom analizom. Nazvali bi to fašizmom, aparthejdom, institucionalnim rasizmom, islamofobijom i dokazom da treba zabraniti obje stranke. Uključile bi se ambasade, nevladine organizacije, profesori ustavnog prava, moralni komentatori i dežurni tumači evropskih vrijednosti. Ali kada isti obrazac dolazi iz Sarajeva, kada bošnjačke stranke raspravljaju koliko su „dale“ Križarima, dušmanim Hrvatima i Srbima, onda se to normalizuje kao patriotska briga za državu. Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je ista rečenica fašizam ako je izgovori neko drugi, a državotvornost ako je izgovori Sarajevo.
U tome je prava tragedija Naše liberalne stranke. Ona nije porazila SDA. Ona ju je imitirala, samo s boljim PR-om. Umjesto da raskine sa nacionalističkom logikom, ona ju je prevela na salonski jezik. Umjesto da bošnjačkom biraču kaže da BiH nije ničija privatna država, ona mu šapuće da jeste, samo se to mora govoriti pristojnije. Tako se dobila liberalna verzija nacionalnog monopola: manje ahmedije, više grantova; manje džamijskog rječnika, više evropskih fraza; ali ista temeljna poruka da su jedni država, a drugi podstanari. I zato se može dogoditi apsurd da je sarajevskom liberalu politički bliži najtvrđi bošnjački nacionalista iz vlastitog korpusa nego bilo koji Hrvat ili Srbin koji traži stvarnu ravnopravnost, legitimno predstavljanje i minimum ustavne pristojnosti.
U toj logici nije važno što neko misli o slobodi, jednakosti, pluralizmu ili ustavnom poretku. Važno je pripada li „našoj“ strani koja se proglasila državom. To je trenutak u kojem liberalizam prestaje biti liberalizam i postaje pristojnije obrijani etnički kolektivizam. Zato sarajevska građanska opcija ne može privući Hrvate i Srbe, jer im ne nudi građanstvo, nego uljudniji oblik majorizacije. Ne kaže im: vi ste ravnopravni politički subjekti. Kaže im: mi ćemo biti kulturniji od SDA dok odlučujemo koliko vam pripada. Ne kaže im: vaši glasovi imaju jednaku vrijednost. Kaže im: budite zahvalni što nismo oni najgori. A zahvalnost nije politika. Zahvalnost je odnos gospodara i sluge, samo s boljim konferencijskim stolom.
Prvi korak prema zrelosti bio bi jednostavan: reći vlastitom narodu istinu. Mi vas zajebajemo, draga naša muslimanska nacijo. Bošnjaci nisu država. Hrvati i Srbi nisu podstanari. Dušmani smo svi svima i komšije svi svima. Svi su, sviđalo se to sarajevskim urednicima ili ne, sustanari u istoj komplikovanoj, zapuštenoj, loše grijanoj zgradi. A ako neko stalno govori da je zgrada samo njegova, onda problem nije u onima koji traže ključ, nego u onome koji je promijenio bravu i sada se čudi što mu susjedi više ne vjeruju.
