Karan: Amerikanci, stidite li se Tomasa Džefersona?

103
Foto: SRNA

„Zabrinutost“ SAD zbog medijskog djelovanja ATV-a samo je predmet njihovog selektivnog interesa koji iskazuju širokim dijapazonom sredstava koja uključuju ne samo sankcije, blokade, pritiske, ucjene, medijsku propagandu, već i njihove oružane, „humanitarne“ intervencije sa osiromašenim uranijumom od kojih se još oporavljamo.

Siniša Karan

Piše: Siniša Karan, profesor ustavnog prava

Pitanje dometa slobode medija u BiH na primjeru nametanja sankcija Alternativnoj televiziji, posebno u višestruko složenoj državnoj zajednici konfederalno-federalnog oblika državnog uređenja, sa dominantnom konsocijacijskom demokratijom (koja sprečava tiraniju većine) ima ne samo ustavnopravni i politički aspekt, već i krucijalni značaj u smislu daljeg funkcionisanja države i društva, njegove perspektive, demokratskog napretka, mira i stabilnosti.

Ljudska prava i slobode danas predstavljaju primat savremenog svijeta, tako da ustavni sistemi gotovo svih država, pa i ove, garantuju brojne slobode i prava čovjeka i građanina kojima se štiti fizički i duhovni integritet čovjeka i njegova privatnost.

Sloboda medija ima elemente kako ličnih, tako i političkih sloboda i prava koje propisane ustavom često uz izričitu zabranu ograničavanja te slobode, kao i izričitu zabranu cenzure.

Kao specifikum Ustava BiH je i veliki broj međunarodno-pravnih akata univerzalnog karaktera o ljudskim pravima koji se direktno primjenjuju u BiH i koji su navedeni u Aneksu jedan na Ustav BiH, a odnose se i na slobodu medija. Time su SAD svojim sankcijama narušile ne samo Ustav BiH, Dejtonski sporazum, nego i brojne međunarodne akte kojima se štiti sloboda medija.

Udar na ATV je udar na medijske slobode svih i svi bi se tako trebali odnositi u zaštiti ATV: novine, knjige, radio, televizija, a u novije vrijeme i savremena sredstva digitalnih komunikacija.

Međutim, činjenica je da postoje mediji koji se ne odriču huškačkog i jezika mržnje i ne samo to: u funkciji su politike, čak međunarodne politike kao što imamo primjere u BiH, ili politike jednog dijela BiH u odnosu na drugi, poseban otklon prema jednom narodu u odnosu na drugi, što smatramo posebnostima negativnih tendencija medija karakterističnih upravo za BiH. Teško je ne primjetiti da te i takve uređivačke politike ne korespondiraju sa politikom i interesima SAD u BiH.

Sa druge strane, „crno pisanje“, takođe je u modi, trendu, tržišno je „dobra roba“. „Dobre vijesti“ su loše vijesti, njih populacija rado čita, one prodaju novine, povećavaju gledanost i slušanost. Pri tome niko nije pošteđen, ni javne ličnosti, ali ni anonimni građani. Više nije tajna da nema tajni i da je granica između privatnog i javnog grubo izbrisana.

Boreći se za svoju slobodu, slobodu medija, povremeno ukidaju neke osnovne slobode drugima, javnim ličnostima posebno, ali i običnim ljudima, dajući im neželjeni publicitet, ukidaju im pravo na privatnost, na čast i na ugled, konačno i pravo na intimni doživljaj sopstvene nesreće, bolesti ili tuge.

Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda garantuje slobodu izražavanja i informisanja, pravo pretpostavke nevinosti, pravo na pravičan proces i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.

Zato danas, više no ranije, ozbiljno se postavlja pitanje istine i istinitog izvještavanja, kodeksa novinarstva, etike i časti, ekskluzivitet je često mnogo važniji od istine. Moto da „dobra naslovna strana prodaje novine“, kod nekih medija postala je pravilo, dok je „istina“ postala nešto poželjno, ali ne i obavezno.

Dodatni problem je šta je sa klevetom, čestim pominjanje javnih ličnosti u negativnom kontekstu bez osnova, ponovo otvara i pitanje zloupotrebe medija.

Sloboda medija se ne iscrpljuje samo u stvaranju javnog mnjenja i javnosti, već predstavlja i važan činilac političke socijalizacije i oblikovanja političke kulture, pri čemu ne treba smetnuti sa uma da se jedna od uloga sredstava informisanja ogleda i u izgrađivanju pravne i moralne svijesti građana.

Pravo pojedinca na slobodno izražavanje mišljenja, a u kontekstu istog i pravo građanina na objektivnu i potpunu informaciju, jedna je strana medalje, na čijoj drugoj strani se nalazi odgovornost za javno izgovorenu riječ. Pravo građanina, dakle, na objektivnu i potpunu informaciju, pretpostavlja i odgovornost onih koji ga informacijom snabdijevaju.

Godine 1787. na tragu slobodnog, demokratskog svijeta Tomas Džeferson je u svojoj legendarnoj izjavi o ulozi štampe (medija) rekao: „Kad bih morao da odlučim da li je bolje imati vladu bez novina, ili novine bez vlade, ni trenutak ne bih oklijevao da odaberem ovo drugo“. I tim riječima je ovjekovječio ulogu medija i javno izrečene riječi u procesu oblikovanja mišljenja i formiranja stava javnosti.

Upravo u duhu ovih velikih misli je i moguće danas demokratski ispravno razumjeti slobodu medija kao jedan tranzicioni pokušaj promjene društva preko medija kao društvene sile, bez obzira na sve manjkavosti i nedostatke koji su evidentni i koje treba shvatiti kao prolazne.

Ali, isto tako ne može se razumjeti stav SAD prema ATV-u sa aspekta slobode medija, ali može sa aspekta sile, ugrožavanja slobode, arogancije, međunarodnog intervencionizma, kršenja osnovnih prava i sloboda, političke jednostranosti, miješanja u unutrašnje stvari, u konačnom napad na Republiku Srpsku posebnim sredstvima, specijalnim ratom.

„Zabrinutost“ zbog medijskog djelovanja ATV-a samo je predmet vašeg selektivnog interesa koji iskazujete širokim dijapazonom sredstava koja uključuju ne samo sankcije, blokade, pritiske, ucjene, medijsku propagandu, već i vaše oružane, „humanitarne“ intervencije sa osiromašenim uranijumom od kojih se još oporavljamo.

Malo je riječi koje mogu jasno da opišu djelovanje SAD prema ATV-u, prema slobodi medija uopšte. Amerikanci, ako vas nije sramota nas, stidite li se barem Tomasa Džefersona, jednog od vaših osnivača i pisca Deklaracije o nezavisnosti, onoga na čijim tekovinama „predstavljate“ slobodu i demokratiju, posebno medijsku.