Profesor ustavnog prava Siniša Karan ukazao je da skoro tri decenije nametanja zakona od visokih predstavnika, donošenja neustavnih odluka od Ustavnog suda BiH, kao i moguće izglasavanje takozvane „rezolucije o Srebrenici“ činjeno je sa podmuklim i jasnim ciljem – da se Srbi proglase genocidnim narodom, a Republika Srpska genocidnom tvorevinom iako je nastala prije građanskog rata u BiH.
– Želja inicijatora pisanja ove takozvane reolucije i njenog eventualnog izglasavanja je veoma jasna – da se srpskom narodu dodijeli „znamenje“ koje čak ni Njemačka nije ponijela, uprkos svim strahotama koje je počinila u Drugom svjetskom ratu – konstatovao je profesor Karan u kolumni za Srnu.
Kolumna profesora Karana:
Dok svjedočimo zalaganju baš te Njemačke, kao jednog od predlagača, da se usvoji rezolucija o Srebrenici, u Generalnoj skupštini UN jasno vidimo povezanost između nametanja zakona o zabrani negiranja „genocida u Srebrenici“ i rezolucije o Srebrenici.
Dakle, još jedan otrovni mehanizam u političkom procesu protiv Republike Srpske je aktiviran, s ciljem unitarizacije BiH i anatemisanja srpskog antifašističkog i slobodarskog naroda!
Ograničavanje ljudskog prava da se javno izražava o nečemu jasno pokazuje da predlagači žele da zakuju svoju „istinu“, onu po njihovoj mjeri, koja je u potpunosti u funkciji pritiska na Srpsku i sve Srbe.
Međutim, modeliranje „istine“ vođeno je i kroz selektivni, pristrasan i neobjektivan rad u oblasti istraživanja i dokumentovanja krivičnih dijela ratnog zločina pravosudnih institucija BiH, zloupotrebljavajući činjenicu da pitanje pravde, pravičnosti, pravne države, vladavine prava i prava na pravično suđenje u BiH nije samo pitanje iz domena pravosuđa nego suštinsko pitanje bića i funkcionisanja države.
S tim u vezi treba napomenuti da su i Sud i Tužilaštvo BiH zapravo nacrtali neki novi politički sistem u BiH kroz selektivno procesuiranje na štetu jednog naroda. Tužilaštvo BiH je u periodu 2005-2011. godina optužilo 189 osoba od čega: 132 Srba, 26 Hrvata i 31 Bošnjaka, dok je ukupan broj pravosnažno i nepravosnažno osuđenih lica u Sudu BiH: Srbi 1.093 god. i devet mjeseci, Hrvati 161 godinu i šest mjeseci i Bošnjaci 129 godina.
Podsjećam na Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje (kojom je rukovodio izraelski istoričar Gideon Grajf) stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine u kojem je jasno utvrđen srazmjer žrtava na svim stranama, kao i da je termin „genocid“ za Srebrenicu netačan i neprihvatljiv.
Ovaj izvještaj predstavlja cjelovito i istinito sagledavanje ratnih događaja u srebreničkoj regiji, ali i u cijeloj BiH, te doprinosi jačanju povjerenja i tolerancije među narodima u BiH, konačnom pomirenju i suživotu sadašnjih i budućih generacija.
Nesrećni Valentin Incko pokušao je da Republici Srpskoj nametne zakon (Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH) kojim bi nam oduzeo i ograničio slobodu javnog izražavanja misli i opredjeljenja.
Visoki predstavnik nema pravno ovlašćenje da prenebregava demokratski zakonodavni sistem BiH i dekretom donosi zakone, te njegova tadašnja odluka predstavlja udar na demokratski ustavni poredak BiH, ali i neopravdanu prijetnju pomirenju, slobodnom istorijskom istraživanju i slobodi izražavanja.
Odredbe njegove „odluke kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH“ u suprotnosti su sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Takođe, Evropski sud za ljudska prava jasno je stavio do znanja da državama ne daje dozvolu da usvajaju zakone i strogo ograničavaju i kriminalizuju slobodu govora.
Dakle, Inckova prijetnja cenzorskim zakonom suprotna je i praksi Evropskog suda za ljudska prava. Takođe, suprotna je i sudskoj praksi većine država članica Savjeta za sprovođenje mira.
Sloboda izražavanja je civilizacijsko dostignuće, uslov napretka ljudskog društva i najopštiji oblik sloboda, a definiše se kao sloboda izražavanja misli bilo da je riječ o idejama, znanjima, misli, vrijednostima, vjerovanjima ili da se čini pomoću riječi, pisma ili slike, pomoću svih savremenih sredstava reprodukcije i difuzije misli i riječi, te da je riječ o štampanoj građi ili modernim sredstvima koje pruža informatika, o knjizi ili štampi.
Aneks šest Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH posvećen je upravo poštovanju ljudskih prava i organizaciji nadležnosti u postupku njihove zaštite. Pri tome, Ustav BiH ove međunarodne standarde proglašava prioritetom nad svim drugim zakonima. Na taj način sve tekovine ljudskih prava, kodifikovane u brojnim međunarodnim dokumentima, postale su sastavni dio zakonodavstva, kako BiH tako i entiteta.
Imajući u vidu dalekosežne posljedice mogućeg usvajanje jedne ovakve rezolucije, a koje neminovno vode ka političkom obračunu sa pripadnicima srpskog naroda, institucije Republike Srpske daće odlučan odgovor na nečuveni akt kojim bi cijeli jedan narod bio žigosan.
