Političko Sarajevo, nažalost, i dalje se „uzda“ u usamljenog Šmita i ne vidi dalje od Trebevića koje se geopolitičke promjene dešavaju u svijetu. Živi u svom „tamnom vilajetu“ u kojem jedino lider DF-a Željko Komšić pokušava da upali fenjer i osvjetli sarajevsko političko sivilo.
Piše: Milorad Gutalj
Političko Sarajevo poprilično je u panici bez jasnog stava kako da izađe iz situacije koju je proizvelo, slušajući prvenstveno bivšeg američkog ambasadora Majkla Marfija i njemačkog državljanina Kristijana Šmita.
Marfi i Šmit su gurnuli svoje sudske poslušnike u BiH da vode političko-pravni proces kojem su, sa stanovišta struke, možda dorasli, ali su ostajući vjerni lažnom protektoru, pogazili sudsko dostojanstvo, moral, pravo, pravdu i srušili pravni sistem.
Tužilaštvo i Sud BiH nisu ustavne kategorije i time namaju potreban legitimitet da tuže i sude, a Šmit nije imenovan u Savjetu bezbjednsti UN za visokog predstavnika čime nije ovlašćen za tu funkciju, pogotovo da mijenja zakonsku regulativu u BiH.
Tužilaštvo BiH kao neustavna kategorija je ipak prihvatilo da tuži prema Šmitovim neustavnim odlukama, dok je Sud BiH, kao neustavno tijelo, potvrdio optužnicu koja se ne temelji na domaćem zakonodavstvu i izrekao prvostepenu nezakonitu i neustavnu „presudu“ predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku.
Izricanje presude po želji nelegitimnog Šmita i „njegovih trabanata“ – Tužilaštva i Suda sa sjedištem u Sarajevu izazvalo je nezadovoljstvo i zabrinutost javnosti sa pitanjem: Je li moguće da na kraju prve četvrtine 21. vijeka u BiH odlučuje protektor Nijemac Šmit kome vjerno i bez pogovora služe djelioci bh pravde, kojima je donedavno bio zaštitni znak bivši američki ambasador Majkl Marfi?
Jasno je da je protektor Šmit, odlaskom Marfija ostao usamljen, dok su „njegovi trebanti“, kao neustavne kategorije, najnovijom presudom potvrdile da sprovode interese protektora, čime su kod srpskog naroda izgubili svaki kredibilitet. Svjetske sile, prvenstveno Ruska Federacija tvrdi da je „presuda Dodiku nepravedna i ne može imati pravne posljedice“, dok je Bijela kuća kratko saopštila da je „presudu primila k znanju“.
Naravno, odluci Suda BiH i Šmita izostala je podrška američke Ambasade u Sarajevu, kao i uobičajeno saopštenje, odnosno kominike sa sjednice Savjeta za sprovođenje mira (PIK), a nije bilo ni zajedničkog stava o situaciji u BiH nakon presude Dodiku, što znači da je Šmit, koji nema nikakav legitimitet, ostao bez podrške i usaglašenog stava samozvanog PIK-a.
Marfija nema, Šmit ostaje sam na bh vjetrometini i govori u svoje ime. Niko ga ne sluša niti shvata ozbiljno. Iza njega ne stoji više ni takozvana međunarodna zajednica ni kolektivni Zapad, a u Njemačkoj se sve više pitaju šta i za koga radi njihov državljanin. Polako, ali sigurno, ruši se mit o nelegalnom Šmitu, za koga se sprema čamac da otplovi Bosnom u zaborav.
Političko Sarajevo, nažalost, i dalje se „uzda“ u usamljenog Šmita i ne vidi dalje od Trebevića koje se geopolitičke promjene dešavaju u svijetu. Živi u svom „tamnom vilajetu“ u kojem jedino lider DF-a Željko Komšić pokušava da upali fenjer i osvijetli sarajevsko političko sivilo uljuljkano u dugogodišnju učmalost u kojoj njeguje svoju samodovoljnost.
Svjestan promjena, Komšić kaže: „Prošlo je vrijeme u kojem su zbog nefunkcionisanja ove ili one institucije obraćalo stranom ambasadoru“ i ocijenio da je i „do sada traženje takve dadilje bilo smiješno, ali od sada bi moglo biti pogubno“.
Komšić je procijenio da „mađunarodna zajednica i njena uloga u BiH, kao neki konkretan i djelotvorni mehanizam, više ne postoji“, te da će „stvarnost koja slijedi biti potpuno drugačija od ove postdejtonske ere“.
Da bi politiko Sarajevo izašlo iz krize u koju su ga doveli zapadni mentori, ruku spasa mu pruža Republika Srpska nudeći zajednički dogovor o svim bitnim političkim pitanjima u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, odnosno u skladu sa ustavima Republike Srpske i Federacije BiH, kao dvije ravnopravne federalne jedinice koje čine BiH.
Ponudu zajedničkog dogovora koji je za opstanak dejtonske BiH jedini spas, političko Sarajevo je odbilo, ostajući time „zarobljeno“ u svoju „nedodirljivost“ koji su mu godinama obećavali i gradili stranci, poput Šmita i Marfija.
Ne samo da je odbilo zajednički dogovor, političko Sarajevo je poziv Republike Srpske protumačilo kao provokaciju „čiji je cilj destabilizacija i stvaranje alibija za dalje secesionističke poteze vlasti Republike Srpske“.
Funkcioner NiP-a Denis Zvizdić potvrdio je svoj nihilizam protiv svega što nije bošnjačko i kategorički odbio razgovor o „izvornom Dejtonu“, izrazivši nadu da će „taj poziv (za dogovor) odmah završiti u kanti za smeće“.
Zvizdić bi trebalo da sa svojim istomišljenicima „izađe“ iz političke „samodovoljnosti“ i da se najzad uvjeri da ih je Marfi iznevjerio, dok su namjere koje je u sarajevskoj čaršiji planirao i sprovodio sa bošnjačkom političkom elitom na rušenju Republike Srpske, završile u „kanti za smeće“.
Političko Sarajevo moglo bi, nakon Marfija, a ubrzo i usamljenog Šmita, ponudu Republike Srpske da „vadi iz kante za smeće“ i da traži razgovar o „izvornim Dejtonu“, jer, kako Komšić kaže, traženje nove dadilje za rješavanje politike krize koju kreira Sarajevo bilo bi smiješno.
Sarajevska dadilja, koja je bez pozdrava pobjegla i ostavila u Sarajevu punu „kantu smeća“ nije urazumila bošnjačke političare kojima je za utjehu ostao samozvani i posve usamljeni Šmit koji gubi podršku onih koji su ga doveli u „tamni vilajet“.
Hoće li se poslije svih neispunjenih želja i lažnjaka poput Šmita političko Sarajevo uvjeriti da se kajanjem ne mijenja stvarnost.
