Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit diseldorfski i njemački Grigorije izjavio je u Prebilovcima da su ovdje jaganjci pobjedili vukove, vaskrsenje smrt, a život nadvladao pakao.
Mitropolit Grigorije je, nakon Svete arhijerejske liturgije u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima povodom obilježavanja Svetih prebilovačkih i svehercegovačkih mučenika i 83 godine od jednog od najsvirepijih zločina počinjenih nad srpskim narodom, naglasio u obraćanju okupljenima da se ovdje ne okuplja samo da bi se sjećalo na ono što se dogodilo, nego i da se slavi Onaj koji je to pobijedio.
Besjedu mitropolita Grigorija prenosimo u cjelosti:
„Bog je naš oganj koji spaljuje“, poručuje nam riječ apostolska (Jev 12, 29). A s vatrom se ne treba igrati, jedna je od prvih stvari kojoj odgovorni roditelji uče svoju djecu. Mučenike slaviti nedostojno isto je što i igrati se sa ognjem. Stoga i danas treba da shvatimo ozbiljno molbu koju sadrži himnografija gotovo svakog crkvenog praznika, a to je da se pokažemo dostojni praznika koji proslavljamo.
Šta znači biti dostojan proslavljanja mučeničkog spomena? Odgovor je jednostavan: biti dostojan znači slijediti put na koji su mučenici svojim podvigom ukazali. Zato treba i danas da se podsjetimo onoga što često zaboravljamo: slijediti mučenike ne znači nužno podnositi muke, jer mučenici nisu sveti zbog muka koje su podnijeli, već zbog svjedočanstva koje su tim podnošenjem učinili. Grčka riječ μάρτυς, koju prevodimo riječju mučenik, prije svega znači svjedok, onaj čije je svjedočenje toliko ubjedljivo da postaje kriterijum istine te da mu se ne može odoljeti. A nema ubjedljivijeg svjedočanstva od onog koje je dato i potvrđeno životom. Mučenici su, tako, svojim davanjem života posvjedočili da postoji nešto i od života pretežnije, a to je ono što životu daje smisao i bez čega on ne vredi življenja.
A jedino što životu daje smisao, ukoliko smo hrišćani, to je Bog i njegovo dejstvo u nama koje se projavljuje kroz vrline, odnosno kroz sljedovanje njegovim spasonosnim riječima. I jedno i drugo, i Bog i tvorenje njegovih zamisli, u Novom Zavjetu zove se ljubav. A ako je ta ljubav savršena, to se, prema riječima samoga Gospoda, ogleda u ljubavi prema neprijateljima, jer je takva ljubav jedina koja je bogolika. Ako neko u ovo sumnja a smatra se hrišćaninom, neka samo pogleda u krst koji nosi oko vrata ili koji gleda kad god ode u crkvu ili prođe pored nje i sjeti se šta je onaj koji na njemu raspet rekao Ocu za svoje zločinitelje.
Nema tu, braćo i sestre, nikakve patetike, niti je ljubav prema neprijateljima bilo kakvo samozavaravanje. Nažalost, danas mnogi koji sebe zovu hrišćanima ovu vrlinu nad vrlinama izruguju nazivajući je nekakvim „ljubičastim hrišćanstvom“. U svom nepoznavanju Hrista ljuto se varaju: ljubav prema neprijatelju je u stvari podvig, i to ozbiljniji od svakog drugog, jer znači stremljenje da se voljno i razumno postupa suprotno impulsima, emocijama i strastima. Ljubiti neprijatelje znači ne pristajati na zločin, ne pristajati na pogubnu i demonsku logiku koja umnoženje zla kroz osvetu naziva pravdom.
Zato slaviti mučenike dostojno ovdje i danas i ne igrati se sa božanskim ognjem znači prije svega pozivati na mir i svjedočiti taj mir, a pravog mira nema bez dvije stvari: pokajanja i praštanja. I to tim redoslijedom. Pokajanja za zlo koje smo sami učinili, pa čak i za ono koje su drugi učinili u naše ime, i opraštanja za zlo koje je nama ili našim bližnjima učinjeno. Pri tom, i jedno i drugo mora biti bezuslovno.
Eto toliko, ni manje ni više. A „što je više od toga“, kaže Jevanđelje, „od zloga [= satane] je“ (Mt 5, 37).
