Navršilo se 26 godina od agresije na Srbe u akciji “Bljesak”

3
Foto: Robert Belošević/PIXSELL

Danas se navršilo 26 godina od kada su oružane snage Hrvatske u akciji “Bljesak” sa područja Zapadne Slavonije, koja se tada nalazila u sastavu Republike Srpske Krajine i pod zaštitom UN, protjerali 15.000 Srba, dok je 283 ubijeno ili se vodi kao nestalo, među kojima 56 žena i osmoro djece.

Prema podacima Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”, među ubijenim ili nestalim u akciji “Bljesak” je 114 civila. Rasvijetljena je sudbina samo 162 žrtve, dok se među nestalima vodi još 121 osoba, od kojih su 52 civila, uključujući 24 žene.

Iz “Veritasa” podsjećaju da je 1. maja 1995. godine više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga napalo područje Zapadne Slavonije pod zaštitom UN sa oko 15.000 žitelja i oko 4.000 vojnika.

Zaštitne snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost agresoru.

Narod zapadne Slavonije, sjećajući se Jasenovca iz 1941. godine i Pakračke Poljane iz 1991. godine, krenuo je u egzodus prema Srpskoj, podsjećaju iz “Veritasa”.

Na putu prema mostu spasa do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su klani ili gaženi tenkovskim gusjenicama.

U toj akciji ubijene su i nestale 283 osobe, a među žrtvama je bilo 56 žena, osam osoba do 14 godina i 75 starijih od 60 godina.

U toj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom: Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, i Paklenica sa 20 žrtava, uključujući dva bračna para: Panteliju (77) i Vericu (68) Kovačić i Petra (76) i Desanku (70) Vukotić.

Najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara: Ranko njegova supruga Anđelija i njihova djeca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i njegova supruga Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7).

Oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK) je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu.

Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu.

Preživjeli civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena.

Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitnih snaga UN i humanitarnih organizacija, prevezeni u Republiku Srpsku i Srbiju, a do sada se vratilo tek 1.500 ljudi, uglavnom starijih, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Hrvatski generali Luka Džanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Stjepan Gašljević, koji su po nalogu sada pokojnih Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Imre Agotića i Petra Stipetića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja.

Rezolucijom 994 od 17. maja 1995. godine, Savjet bezbjednosti UN zatražio je od Hrvatske da povuče svoje snage iz zone pod zaštitom UN, a od sukobljenih strana da se povuku iz zone razdvajanja uspostavljene Zagrebačkim sporazumom o primirju iz 1994. godine, ali je Hrvatska to ignorisala.

Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što ni Savjet bezbjednosti UN nikada Hrvatskoj nije uveo kaznene sankcije zato što je, kao članica UN, izvršila agresiju na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.

Ali je zato Haško tužilaštvo, već nepuna tri mjeseca kasnije, 25. jula 1995. godine, optužilo tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine “za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb”, usljed čega je poginulo šest civila.

Martić je optužen jer se pri tom “nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata”, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.

Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, koji nisu odmakli dalje od predkrivične faze.

S druge strane su u zagrebačkom Županijskom sudu nepravosnažno u odsustvu osuđeni Milan Martić na sedam godina zatvora i Milan Čeleketić na 20 godina zatvora zbog “osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova (Zagreba i Karlovca) nakon vojno-redarstvene akcije “Bljesak” – iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja hrvatske agresije i kao upozorenje da obustave svoju akciju na srpsku oblast pod zaštitom UN.

Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji i u parničnom postupku po tužbi sestara Radmile i Mirjane Vuković za naknadu štete zbog ubistva oca im Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane, odbivši njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara.

Sestre Vuković sud je obavezao da državi plate parnični trošak u iznosu od oko 3.200 evra.

– Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 26 godina postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata – navodi “Veritas”.