Avgustovska žega te 1995. i beznadna kolona zaprežnih kola, traktora, automobila, kamiona i pješaka koji su iz Banije, Korduna, Like i Dalmacije krenuli u zbjeg pred hrvatskim jedinicama, potresna je slika koja ni nakon 28 godina ne blijedi.
Zločinačkom akcijom „Oluja“ završen je projekat kojim je Hrvatska protjerala Srbe, ističu u Koordinaciji udruženja izbjeglih i raseljenih u Srbiji. Kažu da je „Oluja“ zločin koji traje, jer Srbima, prognanim iz Krajine, ni danas nema mjesta u Hrvatskoj.
Nenad Abramović, izbjeglica iz Capraga kod Siska, i danas čuva traktor kojim je s porodicom prije 28 godina napustio zavičaj u nepreglednoj izbjegličkoj koloni. Zaputio se ka Dvoru na Uni, zatim do Prijedora, Banjaluke i put Srbije.
– Put do Beograda trajao je pet dana traktorom. U toj koloni su se rađala djeca, umirali ljudi, neki ljudi pošto nije imalo gdje da se sahrane – sahranjivani su pored puta, poslije je porodica naravno dolazila, napadale su nas hrvatske snage i ovdje na prelazu u Republiku Srpsku i pored Brčkog, jer tu je koridor bio najuži – prisjeća se Nenad Abramović, predsjednik Udruženja „Zavičaj“, izbjeglica iz Capraga.
U zločinačkoj akciji „Oluja“ sa vjekovnih ognjišta protjerano je više od 220.000 Srba iz Krajine, a progon se nastavlja i danas putem hrvatskih medija i pokušaja falsifikovanja istorije, poručuju iz izbjegličkih udruženja.
– Projekat „Hrvatska bez Srba“ je završen, i to u zadnjih 100 godina, završili su ga genocidom, a „Oluja“ je samo kruna tog projekta, i ona je završila taj dio – Hrvatska je danas praktički zemlja bez Srba, bez onih koji su tamo živjeli hiljadama godina – ističe Milan Žunić iz Koordinacija udruženja izbjeglih i raseljenih u Republici Srbiji.
Cijela Krajina je tada opljačkana, porušena, spaljena, ali najveći gubitak su ljudski životi, podsjećaju u „Veritasu“.
– Imamo 1.893 što poginulih, što nestalih vezanih na ovu akciju „Oluja“, od te brojke ih je 65 odsto civila – ističe Savo Štrbac, direktor Informaciono-dokumentacionog centra „Veritas“.
Prognani Srbi kažu da im Hrvatska onemogućava rješavanje problema, poput stanarskih prava, penzija, priznavanja radnog staža.
– Problemi su imovinske prirode, drugo – otima nam se imovina, ta imovina je praktično postala njihov ratni plijen, ti jednostavno i ne znaš da nemaš tu imovinu, kad dođeš tamo da pogledaš, uzmeš knjige – država se upisala ili je već nekome prodata – dodao je Žunić.
U rješavanju problema Krajišnici očekuju i pomoć države. Odlučni su u namjeri da čuvaju sjećanje na srpska stradanja i da istinu o njima prenose mladim naraštajima.
