Piše: Poskok.info
Postoji jedna stara dejtonska disciplina koja se njeguje decenijama. Zove se pretakanje iz šupljeg u prazno. Hrvati u njoj učestvuju gotovo ritualno. Godinama se raspravlja o Željku Komšiću, o njegovim glasovima, kampanjama, izjavama, legitimitetu, nelegitimitetu, o tome ko ga je birao i zašto ga je birao. Svaki izborni ciklus završava istom raspravom, kao da se vrti pokvarena ploča. A za to vrijeme gotovo niko ne postavlja pitanje koje je prethodilo Komšiću. Ne pitanje posljedice, nego pitanje uzroka.
Kako je uopše nastala teza da je dovoljno da neko bude izabran na teritoriji cijele Federacije BiH pa da automatski postane legitimni hrvatski ili bošnjački član Predsjedništva?
Ta ideja nije pala s neba. Izvučena je iz odredbe Ustava BiH koja govori da se članovi Predsjedništva biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH i Republike Srpske. Međutim, problem nastaje kada se iz cijelog ustavnog člana uzme jedna rečenica, a ostatak člana zaboravi. Kao da neko pročita prvi red ugovora, a ostalih deset stranica baci u smeće.
Jer isti član koji govori o izboru članova Predsjedništva govori i o njihovim ovlaštenjima.
A među tim ovlaštenjima nalazi se najvažnija: pokretanje vitalnog nacionalnog interesa, odnosno veta.
Tu je srž problema.
Predsjednik u bosanskohercegovačkom sistemu nije samostalni monarh. On nije američki predsjednik. Njegova najvažnija ustavna moć nije njegova lična moć. Ona je podijeljena sa narodom kojem pripada. Član Predsjedništva može pokrenuti veto, on je samo okidač, ali ga ne može sam potvrditi. Potvrđuje ga njegov narod.
Tako što efektivnu vrijednost svog glasa prenese na odgovarajući klub naroda u Domu naroda. Ako narod ne može podići veto preko okidača, jer okidač ne priča s tim narodom i odgovara upravo onom drugom narodu, zbog kojeg je taj veto i uveden, pogaženo je ustavno pravo Hrvata, na veto, kao i njegova efektivna vrijednost glasa.
Drugim riječima, hrvatski član Predsjedništva nije samo pojedinac. On je ustavna poveznica između hrvatskog naroda i institucije Predsjedništva.
Tu nastaje ono što evropska pravna praksa naziva efektivnošću glasa. A to je nešto što je u Evropi svetinja. Po tome se ne smije gaziti. Zato Bošnjaci vole kad se napada Komšića, a ovaj dio se ne spominje. Jer znaju da će Brisel skočiti na zadnje noge kad mu pojasniš da ti se gazi to pravo, dok kad pričaš o Komšiću oni zijevaju.
Nije dovoljno da neko formalno na izborima ima relativno najveći broj glasova u prvom i jedinom krugu. Mora se kroz izborni proces ili naknadnom aklamacijom u Domu naroda dokazati da postoji stvarna politička veza između biračkog tijela i osobe koja obavlja funkciju. Glas ne služi samo za izbor. Glas služi za političko predstavljanje.
To se najbolje vidi na jednom jednostavnom primjeru.
Zamislimo da se među Bošnjacima kandidira deset kandidata. Glasovi se rasprše. Pobjednik osvoji 18 ili 20 posto glasova. Istovremeno ga podrži značajan broj hrvatskih birača. Matematički je moguće da takav kandidat pobijedi i postane bošnjački član Predsjedništva.
Bi li on automatski postao legitimni predstavnik Bošnjaka?
Naravno da ne bi. Spriječava li izborni zakon da se ovo dogodi? Ne spriječava.
Prvo pitanje koje bi se otvorilo bilo bi jednostavno: priznaje li ga bošnjački politički korpus kao svog predstavnika?
Ako ga ne priznaje, njegova ključna ustavna funkcija prestaje biti operativna. Ne može računati na potvrdu veta. Ne može koristiti najvažniji mehanizam zbog kojeg ta funkcija uopše postoji.
Drugim riječima, ostaje predsjednik bez predsjedničke moći.
Upravo zato problem Komšića nikada nije bio samo pitanje ko je za njega glasao.
Pravni problem nalazi se dublje.
Ako hrvatski klub u Domu naroda unaprijed i trajno odbija političku saradnju sa hrvatskim članom Predsjedništva, tada nastaje ozbiljno ustavno pitanje: može li osoba koja više nema pristup najvažnijem ustavnom ovlaštenju i dalje efikasno obavljati dužnost zbog koje je izabrana?
To nije pitanje simpatija prema Komšiću.
To je pitanje logike ustavne konstrukcije.
U Briselu i Strazburu često se govori o efektivnosti glasa kao temeljnom demokratskom standardu. To je gotovo sveta kategorija evropskog ustavnog prava. Ako je sloboda vjeroispovijesti ono što je misa za Katoličku crkvu, onda je efektivnost glasa ono što je sakrament za evropsku demokratiju.
Zato se hrvatski politički argument godinama kreće pogrešnim smjerom.
Raspravlja se o tome ko je za Komšića glasao, koliko je dobio glasova i iz kojih opšina. To su političke posljedice.
Pravno važnije pitanje glasi: može li neko biti hrvatski član Predsjedništva ako hrvatski klub, koji prema Ustavu potvrđuje njegov najvažniji instrument zaštite, ne priznaje njegov politički legitimitet?
Dok se ne počne raspravljati o tom pitanju, hrvatska politika ostaće zarobljena u vječnom krugu. Raspravljaće o Komšiću, zatim opet o Komšiću, pa nakon novih izbora ponovno o Komšiću.
Kao čovjek koji satima pokušava popraviti kazaljku na satu, a nikada ne pogleda mehanizam koji ju pokreće.
Komšić je posljedica. Problem je nastao mnogo ranije, onoga trenutka kada je jedan dio ustavne odredbe o Predsjedništvu unesen u Izborni zakon, a drugi, da mora odgovarati narodu kojeg predstavlja, izbačen.
