„Ruski maligni uticaj“ nije ni postojao, izmislili su ga oni koje su Bošnjaci ponizno slušali. Nema više Marfija, nema više O’Brajana. Nema više ni partizanskih skuta ni socijalističkog „bratstva i jedinstva“ pod kojima su se vješto skrivali.
Piše: Milorad Gutalj
U političko bošnjačko Sarajevo je, izgleda, ovih je dana stigla 1944. godina, kada je kao „hrvatsko cvijeće“ počelo da skida ustaške uniforme i masovno vršilo prebjeg pod partizanske skute, uvidjevši da će ustaško-nacističke falange, kojima je vjerno služilo, izgubiti bitku.
Taj prebjeg im se dobro isplatio. Na samom kraju Drgog svjetskog rata kao gubitnici „prešli“ su u pobjedničke partizanske redove, a sav grijeh koji su počinili u ustaškim falangama nad nevinim srpskim žrtvama im je „oprošten“ u ime socijalističkog „bratstva i jedinstva“.
Ustaški zločini su u novoj Jugoslaviji značajno i sistemski skrivani, a oni koji su preživjeli ustaška zvjerstva nisu smjeli javno govoriti. Tako je većina muslimana ondašnjeg vremena iz fašizma naglo prešla u antifašizam.
Hoće li sada bošnjačko Sarajevo, koje je donedavno vjerovalo u svoje „vječne“ zaštitnike bivšeg američkog predsjednika Džozefa Bajdena, američkog ambasadora Majkla Marfija, koji je naprasno nestao iz Sarajeva, nelegalnog Nijemca Kristijana Šmita, naprosto odbaciti kao da se nikada nisu ni sreli niti sarađivali i tražiti spas pod skutima „loših momaka“ koji su u „njihovoj“ BiH širili „maligni ruski uticaj“.
Na svakom koraku, u svakoj diskusiju, za sve i svašta, dok su bili pod „okriljem“ Bajdena i Marfija, bošnjački političari su optuživali predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i kompletno srpsko rukovodstvo da „malignim ruskim uticajem“ podriva BiH i istovremeno opstruiše briselski put BiH.
Šta sada ostaje bošnjačkom političkom establišmentu nakon što su ih „iznevjerili“ Bajden i Marfi. Marfi je čak otišao bez pozdrava, a Evropa ovakva kakav jeste, nakon govora potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država Džejmsa Dejvida Vensa na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, gubi na političkom značaju.
Vijest o mogućem novom prebjegu Bošnjaka najavio je, kako ga neki nazivaju, rezervni bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Kmošić sa nedavno održane Minhenske konferencije, tvrdeći da je „krajnji trenutak da se okrenemo sebi i da u sebi tražimo snagu. Nema više Marfija, nema više O’Brajana“.
Prizna Komšić ko je vodio glavnu riječ.
Komšić, interesantno, odbacuje i Šmita, tvrdeći da se „sklonio u mišiju rupu i ne pojavljuje se, a sve o čemu misli jesu rezultati novih izbora u Njemačkoj nadajući se da bi, nekim čudom, mogao politički preživjeti, dok Eropa pokušava da se presabere“.
Komšić je priznao da je Minhenska konferencija, nakon govora drugog čovjeka SAD, bila šokantna i otrežnjujuća za veliki broj evropskih lidera.
Treba dodati, otrežnjujuća i za bošnjački politički uvježbani hor koji je pod dirigentskom palicom Marfija „pjevao“ o „ruskom malignom uticaju“ kako bi što više nanio političke i ekonomske štete rukovodstvu Republike Srpske i njenom narodu.
Komšić je, svjestan nastalih promjena, direktno priznao da je bošnjačku politiku kreirao američki ambasador Marfi uz podršku O’Brajana, uz sadejstvo Brisela, na koju su Bošnjaci ponizno pristajali, a koja je isključivo bila usmjerena protiv državnih interesa Srba i Republike Srpske i Hrvata u Federaciji BiH.
Jesu li Bošnjaci konačno uvidjeli i spoznali da im je Dodik iskreniji prijatelj od (ne)iskrenih pojedinaca kolektivnog Zapada, koji su u BiH samo zbog svog interesa, a ne ljubavi prema BiH i Bošnjacima.
Treba podsjetiti bošnjačke političare i naravno Komšića da je predsjednik Dodik pozivao i Bošnjake i Hrvate „da zajedno sjednu i pokušaju da krenu iz početka, jer je očigledno da praksa međunarodne zajednice u posljednjih 20 godina u BiH ništa nije riješila“.
„Dejtonski i Vašingtonski sporazum dali su prava narodima koji su izgradili BiH, sastavljenu od dva entiteta i tri naroda, što je polazna tačka da vidimo šta možemo da se dogovorimo na nivou BiH, da verifikujemo ili odbacimo neka rješenja koja ne odgovaraju svima“, rekao je Dodik tačno prije devet godina (2016), ostavljajući otvorenim poziv svima i danas.
Dodik je već tada rekao da je Dejtonski sporazum masovno promijenjen kriminalnim odlukama visokih predstavanika i da sve to mora da bude na stolu da se vidi da li je to bilo opravdano ili ne.
Za Dodikovu ponudu nije bilo razumijevanja, političko Sarajevo više je vjerovalo stranim upravnicima, koji su, priznao je i Komšić, iznevjerili bošnjačka nadanja.
Političkom Sarajevu ostaje da, dok još ima vremena, sa Banjalukom i Mostarom postave „loptu na centar“, odnosno polazne osnove Dejtonskog sporazuma, i bez stranih sudija i ambasada, uz komšijski dogovor prihvate bh realnost.
„Ruski maligni uticaj“ nije ni postojao, izmislili su ga oni koje su Bošnjaci ponizno slušali. Nema više ni partizanskih skuta ni socijalističkog „bratstva i jedinstva“, da se tu ugodno sklone.
Bošnjacima je ostao samo Dejtonski ustav i komšije sa kojima nisu željeli nikakav dogovor, lakomisleno vjerujući onima kojih više nema.
Ako već nije kasno.
