Spornom rezolucijom „bošnjačka misija“ predlaže da se 11. jul ustanovi kao „međunarodni dana sjećanja na događaje u Srebrenici iz 1995. godine“. Da li su se muslimani, Nijemci, Britanci… prilikom izrade te rezolucije sjetili i srpskih žrtava u i oko Srebrenici, da li su se sjetili mudžahedina koje su dovodili da kolju Srbe, šutiraju njihove glave, da li su se sjetili srpskog svata!?
Tatjana Parađina
Piše: Tatjana Parađina
Situacija u BiH iz dana u dan postaje sve komplikovanija i neizvjesnija namjernim izazivanjem vještačkih kriza, a sve u koprodukciji bošnjačkog političkog korpusa, koji tu nesrećnu zemlju doživljava svojim vlasništvom, i njihovih mentora predvođenim Amerikancem Majklom Marfijem i Bavaracem Kristijanom Šmitom, koji se lažno predstavlja kao visoki predstavnik.
Samim dolaskom Marfija i Šmita u BiH i njihovim prvim javnim istupima srpski narod je spoznao šta je njihov zadatak – ugnjetavanje i ponižavanje Republike Srpske do iznemoglosti, vršenjem nasilne revizije istorijskih činjenica i provođenjem volje samo jednog naroda, muslimanskog, a sve sa ciljem nestanak Srpske i ponovnog protjerivanja srpskog naroda sa svojih novih ognjišta koja su sagradili u Republici Srpskoj.
Ništa dobro nismo ni mogli očekivati od Šmita, koji dolazi iz Njemačke – kolijevke nacizma, u čijoj siromašnoj biografiji najupečatljiviji je neslavni podatak, po kojem jedino i može ostati upamćen, a to je da je rehabilitator nacista i sljedbenik nacističke ideologije.
Stoga ni ne čudi njegov odnos prema Republici Srpskoj i Srbima, koji je bio najveći „trn u oku“ Trećem Rajhu, jer je to bio narod koji je pružio najžešći otpor fašizmu. Naravno, ništa manje ne čudi ni ponašanje Marfija čija zemlja je inicijator niza kriza i ratova u svijetu i koja više sredstava odvaja u te svrhe nego za pomoć beskućnicima koji su preplavili Ameriku.
Najnoviji atak na Republiku Srpsku i srpski narod jeste prijedlog rezolucije o Srebrenici, koji su uputile misije nekolicine zemalja pri UN, uključujući i takozvanu „misiju BiH“, koja je u suštini misija Zlatka Lagumdžije, Denisa Bećirovića i Elmedina Konakovića, s obzirom na to da ova tema nikada nije bila na stolu nadležnih institucija u kojima sjede Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Ova rezolucija je vjerovatno presudna za dalji opstanak BiH, a njeno usvajanje ili neusvajanje daće odgovor na pitanje šta će biti sa BiH, odnosno hoće li biti dejtonske BiH ili neće biti ni dejtonske, ni unitarne, ni centralizovane, kako je god ko doživljavao ili priželjkivao.
Spornom rezolucijom „bošnjačka misija“ predlaže da se 11. jul ustanovi kao „međunarodni dana sjećanja na događaje u Srebrenici iz 1995. godine“. Da li su se muslimani, Nijemci, Britanci… prilikom izrade te rezolucije sjetili i srpskih žrtava u i oko Srebrenici, da li su se sjetili mudžahedina koje su dovodili da kolju Srbe, šutiraju njihove glave, da li su se sjetili srpskog svata!?
Da li su se sjetili 15-godišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića koji je mučki ubijen avgusta 1992. kod Zvornika ili njegovog vršnjaka Spomenka Gostića ubijenog na Ozrenu, da li su sjetili sada već pokojne majke Dobrine Prodanović koja grli lobanju svoga krvnički ubijenog sina, da li su se sjetili majke heroja Milje Zečević, kojoj su 26. marta 1992. na kućnom pragu ubijeni sinovi Petar, Vaso, Milan i suprug Jovan, i mnogobrojnih, u crno zavijenih, srpskih majki…
Da li su se sjetili etničkog čišćenja u Sarajevu, da li su sjetili 160.000 protjeranih sarajevskih Srba, ubijenih uglednih srpskih ljekara, sudija i brojnih sarajevskih intelektualaca koji su bili krivi samo zato što su Srbi, a začije grobove se ni …
Hiljadu i jedno da li su sjetili!? A naravno hiljadu i jedno da nisu. Jer to su Srbi, to za njih nisu žrtve. Suze srpskih majki i njihova bol njima ništa ne znače. Takođe, Naser Orić za njih nije zločinac, kao ni Ramiz Delalić, ni Sakib Mahmuljin, niti brojni drugi o čijim zlodjelima nad srpskim narodom svjedoče podaci zvaničnih institucija Srpske, porodice žrtava i preživjeli svjedoci.
Više od tri decenije lažu srpski narod, lažu i danas, veoma pokvareno, jadno da jadnije i ogavnije ne može biti. Ili, možda i može!? Mogu oni sve i na sve su spremni. Od onih koji su srpske žrtve prikazivali kao svoje, koji su inscenirali sarajevske Markale i brojne druge zločine nad sopstvenim narodom ništa nas ne smije i ne može iznenaditi.
Danas tvrde da svojim prijedlogom rezolucije nijednom narodu se ne stavlja kolektivna odgovornost, nijedan narod neće biti žigosan!? Da li oni u sarajevskoj kasabi, sjedeći na sećijama zajedno sa raznim bjelosvjetskim izazivačima vještačkih kriza u BiH i rušiteljima dogovora domaćih političara misle da su Srbi glupi, da nisu prozreli njihove namjere, da ne znaju da im stavljaju omču oko vrata, da im žele da ukinu Republiku koja je garant njihovog opstanka na ovim prostorima!?
Varaju se, cijeli svijet mogu imati na svojoj strani, ali institucije Srpske, na čelu sa Miloradom Dodikom, nikada im neće staviti Republiku Srpsku i srpski narod na pladanj, niti će podleći njihovim manipulacijama i lažnim performansima.
Rukovodstvo Republike Srpske naučilo je na njihove podvale, i uvijek je deset koraka ispred. Njihov jedini i iskreni cilj je poštivanje slova Dejtona, ustavnog uređenja BiH, državne zajednice sastavljene od dva entiteta i tri konstitutivna naroda, otvoreni dijalog i dogovor domaćih političara. Jer samo tako BiH može ići naprijed, a ne po principu – „veži konja gdje ti aga kaže“. Od takve BiH nikada neće biti ništa.
Jedino rješenje je domaći političari, dijalog i dogovor, bez aga i konja.
