Priča o poštenju: Ognjen Pažin

65
Foto: Milan D. Špiček (danas.rs)

Piše: Milan D. Špiček

Mi, Srbi, smo lopovski narod! Toliko krademo da smo sve bogatiji. Toliko se krade da je lopovluk postao svakodnevna tema malog naroda sa malim brojem stanovnika. Kradu i oni na vlasti, ali je nedokazivo. Kradu i oni koji nisu na vlasti. Nismo jedini. Cijeli svijet krade. Neki kradu a neki kraduckaju. Dakle, nije ovo samo srpski model. Ali, kada se dogodi nešto suprotno od ove zle navike, onda se krstimo rukama i nogama.

Moja priča počinje u Trebinju. Boraveći na TFF (Trebinje film festival evropskog i mediteranskog filma) konstatovao sam prvog jutra poslije otvaranja da mi nema novčanika sa ni manje ni više 550 evra. Sutradan, pod Platanima, prilazi mi Želimir Kovačina, novinar, i nonšalantno kaže: „Ja da ti rješavam probleme?“ i predstavlja mi gospođu Pažin, koja drži papirić u ruci i kaže: „Moj suprug Ognjen, ovo ime ću napisati velikim slovima OGNJEN PAŽIN, jutros je našao novčanik, pa kako osim recepta za bromazepam nije bilo dokumenata prema imenu je dokučio da ste gost Festivala… Sad ću ja da trknem da vam donesem novac!“

Molim gospođu Pažin da to ne čini i odlazim u Dom mladih gdje je gospodin Pažin portir. Već s vrata kapira ko sam i izlazi sa novčanikom: „Ni sam ne vjerujem, počinje gospodin Pažin, da je od sinoć do jutros u 11h novčanik bio ispred ulaza u Dom i da ga niko nije fermao, a ja sam prema receptu skontao da ste gost festivala prema spisku koji imam“. Pruža mi novčanik. Ja bez teksta, uzimam lovu i deo mu pružam. Gospodin Ognjen ni da čuje. Tek kada sam utvrdio da ima djecu, uzeo je ponuđen novac (prema zakonu ima pravo na deset odsto) i počeo da mi se zahvaljuje, kao da sam ja njemu učinio uslugu, a ne on meni.

Ne, nije kraj. Pre pet godina, Drugi TFF otvoren je u bašti Doma kulture. Poslije otvaranja i filma prešli smo u Platane. Poslije izvjesnog vremena prilazi mi jedna momčina: „Šta ti fali ovdje?!“ Rekoh: „Ništa. U Trebinju se osjećam fenomenalno!“ I taman da počnem s lamentiranjem o ljepotama ovog grada, lijepim ženama, sjajnim muškarcima, dečko mi pruži novčanik s dokumentima. Ja zapanjen, gledam u pruženu ruku i tražim po novčaniku neku kintu da ga častim, a momčina s visine: „Ej, ne zajebavaj. Ovo je Trebinje.“