Samit G7 u Hirošimi – kada dječja neiskvarenost demaskira militarizam

28
Foto: Stefan Rousseau/Pool via AP

Piše: Ilja Musulin, dopisnik RTS-a iz istočne Azije

SAD i njihovi vojnopolitički saveznici opet su bili moćni… u svojim očima: na samitu lidera zemalja G7 u Hirošimi prošle nedjelje dogovoreno je još naoružanja i novca za Ukrajinu, uvođenje novih i zatezanja starih sankcija protive Rusije, te dalje ekonomsko odvajanje od Kine. Protivrečnosti i grubosti te politike konfrontacije, međutim, nemoguće je prikriti uprkos velikom propagandnom trudu.

Demonstracija snage i odlučnosti, busanje u prsa. Još sirove prisile nezagađene uzdržanošću i neuprljane diplomatijom, još starog dobrog egoizma i arogancije neukaljanih razumevanjem ili poštovanjem za brige i potrebe drugih.

Tokom samita lidera zemalja Grupe 7 u Hirošimi grupi đaka iz lokalne škole Sutoku, koji uče na smeru za žurnalistiku, data je prilika da sami prikupe informacije iz prve ruke, kako bi im se pružio podsticaj da istraju i u budućnosti ispune svoj profesionalni san da postanu poslenici sedme sile.

Njih četrdeset, podeljeni u više grupa, razgovarali su sa građanima, policajcima i vatrogascima, kao i stranim izvještačima, ne bi li razumjeli javno mnjenje i identifikovali postojeće političke probleme i trendove.

No, taj edukativni poduhvat, koji je i sam postao pred izvještavanja medija, čini se, baš nije u cjelosti prošao sasvim povoljno po imidž zemalja učesnica, jer su entuzijastični srednjoškolci dali više škakljivih primjedbi, poput one, da iako se zalažu za ravnopravnost polova, članice G7 nisu ostvarile rodnu ravnotežu jer među predsjednicima i premijerima koji učestvuju na samitu ima vrlo malo žena.

Očigledna jednostranost

Japanska televizija Asahi, koja naginje ka ljevici i već decenijama kritikuje vladajuću Liberalno-demokratsku partiju, koja se zavisno od toga koja frakcija unutar nje je na kormilu manje ili više udaljava od centra na desno, tokom trajanja samita objavila je i izjavu jednog od tih srednjoškolaca koji je konstatovao da je na sastanak G-7 trebalo pozvati i Rusiju.

Đaci škole Sutoku uče u obrazovnoj instituciji koja je i sama bila uništena u atomskom bombardovanju u avgustu 1945. i izgubila 525 dječjih života, usled čega imaju izraženu svijest o strahotama rata. Upitan šta misli o samitu dječak je odgovorio da je dobro što je došao predsjednik Zelenski, ali da je trebalo pozvati i Rusiju kako bi se upriličili razgovori između zaraćenih strana.

Foto: Stefan Rousseau/Pool via AP

Japanski mediji zasuti su izvještajima zapadnih novinskih agencija i listova koji pišu članke u kojima opjevaju uspjehe ukrajinske armije, najavljuju skori kolaps ruske vojske i države, te se izruguju vojnicima i političarima najveće države svijeta, koji su za njih najčešće neshvatljivi i izopačeni zločinci, a u najbolju ruku strahovito nekompetentne osobe.

Ni domaći listovi i izdavači nisu krili svoju pristrasnost, pa su se u Zemlji izlazećeg sunca jedva tri mjeseca nakon otpočinjanja specijalne vojne operacije Rusije u Ukrajini na policama u knjižarama u velikom broju našle knjige koje analiziraju ruski imperijalizam i Putinov (navodni) totalitarizam, pri čemu je kao posebni knjiški dragulj na rafovima isticana zbirka bisera mudrosti predsjednika Zelenskog – izbor citata najefektnijih fraza i „najdubljih“ uvida iz njegovih govora u raznim državnim parlamentima.

Tako je čovjek koji je karijeru gradio na lakoj, infantilnoj zabavi poput tačke u kojoj figurira klavirska svirka korišćenjem genitalija, u Zemlji izlazećeg sunca, koja ima dugu tradiciju autentične filozofske i političke misli, postao jedna vrsta rok zvijezde i magičnog gurua koji prosvjećuje svjetsku populaciju o miru i demokratiji.

Dakle, uprkos ranije iskazanoj neozbiljnosti i često vrlo površnim i nesuvislim paralelama koje je u svojim govorima povlačio između trenutnog položaja Ukrajine i važnih istorijskih događaja u zemljama domaćinima ne bi li izazvao sažaljenje i dokopao se potrebnog novca i oružja (Zelenski se u svojim nastupima u tuđim parlamentima doticao svega, od Alamoa i Saratoge do Hirošime i Nagasakija), ukrajinski lider je i ovog puta u Japanu bio medijski miljenik obasipan pažnjom kakvu su nekada zavređivali samo „Bitlsi“.

Carevo novo odijelo

No, ništa od svega toga nije prevarilo, zbunilo ili poremetilo dječaka – nije ga odvratilo od toga da uperi prst u ono što je očevidno u vezi samita G-7 i politike koju vodi Zapad: car je go!

Bilo je, dakle, potrebno dijete da bi se javno ukazalo na očiglednu činjenicu da obećanja o novim isporukama oružja i municije, prije svega borbenim avionima F-16, ne doprinose miru, da je apsurdno, pa i degutantno da u Hirošimi, koja već osam decenija igra ulogu grada nosioca japanske i svetske borbe za pacifizam, lideri G-7 kuju planove o daljem naoružavanju, ratovanju i ekonomskom satiranju zemalja kroz nove pakete sankcija, umjesto da se bave diplomatijom i načinima za smirivanje situacije.

Znači, pred kamere je morao izaći jedan neiskvareni školarac da bi se shvatilo da poruka da je još ratovanja najbolji recept za mir, koju su poslali lideri G-7 u Hirošimi, nonsens karakterističan za besomučni totalitarizam majstorski opisan u čuvenom djelu Džordža Orvela, u kojem Ministarstvo istine, zaduženo za spinovanje i propagandu, na vrhuncu falsifikatorstva i cinizma objavljuje: „Rat je mir“.

Bila je potrebna neusiljenost, nevinost i iskrenost djeteta da se pošalje poruka da nema mira bez pregovora, a pregovora bez učešća obje strane, da se razotkrije još jedna drska i jeftina zamjena teza u stilu Ministarstva istine iz „1984“, poput više puta ponavljane tvrdnje da ste za Rusiju ako ste neutralni, koja se uglas može čuti iz usta lidera EU i NATO-a.

Bila je potrebna hrabrost i razum djeteta da bi se krišom proturila istina koju mnogi odrasli na svijetu već dugo znaju, ali u uslovima rastuće cenzure društvenih medija i zastrašivanja po pitanju rata u Ukrajini ne smiju da javno pomenu: da Volodimir Zelenski nije ni Isus (profeta), ni Džon Lenon (rok zvijezda), ni Nelson Mandela (heroj borbe za ljudska prava i demokratiju), ma koliko ga režimski kontrolisani mediji Zapada i njihovih vazala uzdizali i reklamirali kao simbol slobodarstva i sila dobra.

Bila je potrebna neiskvarenost djeteta bi se na mala vrata progurala istina da njegovo prisustvo bez druge strane ništa ne znači ako vam je stalo do ljudskih života, mira i prosperiteta, a ne globalne hegemonije i hranjenja vojne industrije basnoslovnim svotama novca po cijenu da svi ostali osiromaše i dospeju na ivicu gladi.

Bilo je potrebno mentalno zdravo djete s umom neukaljanim neobuzdanim egoizmom i patološkom opsesijom moći, da ukaže na kolektivno ludilo profesionalnih političkih elita G7, koje svaki put kada treba da naprave i najmanji ustupak ili kompromis kako bi ublažile zabrinutost zemalja koje često bez dovoljno opravdanja smatraju svojim neprijateljima i spasu svijet dalje ekonomske patnje, razaranja i pogibije, reaguju tako što dalje eskaliraju novim isporukama oružja i sankcijama, tako što naprave još jedan korak ka velikom ratu.

Manjina koja se budi

Nažalost, glas trezvenog đaka iz Hirošime i u samom Japanu je u priličnoj manjini. I letimičan pogled na komentare građana te zemlje na internetu i društvenim mrežama je dovoljan da se primeti da oni Rusiju, kao i Kinu, vide kao strašne, sebične i ratoborne zemlje, te posjetu Zelenskog Hirošimi i samit uopšte, (baš kao i većina domaćih medija) doživljavaju kao hvale vredan istorijski događaj.

Ipak, protivljenje narativu političkog establišmenta SAD i njenih satelita iz G7 se polako probija na površinu. Poznata japanska aktivistkinja Secuko Turlou, koja je preživjela udar atomske bombe i bori se za ukidanje nuklearnog oružja, javno je izrazila negodovanje i razočarenje što se članice G7, mada su se sastale u gradu koji je simbol borbe za razoružanje i ukidanje nuklearnog oružja, nisu izjasnile za brzo postizanje primirja u Ukrajini, već naprotiv dogovorile za nova novčana izdvajanja za naoružavanje.

Foto: Kyodo News via AP

I bivši dugogodišnji premijer Malezije, Mahatir Mohamad, koji se našao u Tokiju upravo u vrijeme održavanja samita u Hirošimi, u obraćanju stranim novinarima oštro je kritikovao taj sastanak za jednoumlje. Iskusni devedesetsedmogodišnji političar, koji je na kormilu svoje države bio ukupno 15 godina, je u Klubu stranih novinara u japanskoj prestonici rekao da ako se okupe zemlje koje isto misle i donesu odluke koje njima odgovaraju, to onda nije liderstvo i dodao da one time ničemu ne doprinose.

Na konferenciji „Budućnost Azije“ u organizaciji japanskog lista Nikkei on je, aludirajući na činjenicu da su na sastanak u Hirošimi bile pozvana Indija i Indonezija, rekao da su „zemlje G7 izgleda otišle u Hirošimu da pokušaju da ubjede Globalni Jug da podrži napore Zapada u ratu u Ukrajini“ i naglasio da zemlje u razvoju ne treba da se miješaju u (takve) ratove.

Dječja prostodušnost protiv dvostrukih aršina i licemerja

Da bi krvoproliće u Ukrajini prestalo potrebno je još puno (prostodušnih) glasova koji će ukazati na to da je carevo novo odijelo fikcija koju u životu lažima i licemjerstvom održavaju političke i medijske ulizice zapadnih jastrebova. Da ukažu na to da, kada se tvrdi da Ukrajina kao suverena zemlja ima pravo da izabere put u NATO, to isto pravo nije bilo dato Kubi kada je ona pokušala da se naoruža sovjetskim oružjem i stavi u blok s Moskvom početkom šezdesetih, zbog čega i danas ispašta teške, nehumane sankcije.

Da pravo da budu samostalne i suverene nije dato ni desetinama zemalja Srednje i Južne Amerike, Afrike, Azije i istočne Evrope u kojima su SAD i Velika Britanija obarale vlade koje su željele sopstveni politički i ekonomski put.

Da, kada se kaže da Rusija nema pravo da smatra bivše republike Sovjetskog Saveza svojom sferom uticaja, podsjete na to da SAD u skladu s doktrinom predsjednika Džejmsa Monroa ne dozvoljavaju upliv nijednoj drugoj sili na čitavu Zapadnu hemisferu. Da, kada se tvrdi da je potrebno izvršiti ekonomsko samopovređivanje koje generiše visoku inflaciju, nezaposlenost i propadanje banaka širom svijeta radi kažnjavanja ruske agresije, podsjete na sve invazije SAD i NATO koje nikad nisu bile ni ekonomski, ni pravno sankcionisane.