Šijaković: Vjersko pravo je srž svih naših prava i naše slobode

68
Foto: Tanjug

Profesor beogradskog Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Bogoljub Šijaković rekao je da su posljednji događaji u vezi sa donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti objašnjenje zbog čega godinama, već decenijama nema zakona o vjerskoj slobodi u Crnoj Gori.

U razgovoru za Radio-Svetigoru Šijaković je rekao da je u proceduri zakon čiji bi pravi naziv trebalo da bude Zakon protiv Srpske pravoslavne crkve.

– To je jedan negativan, restriktivan i diskriminatorski pravni akt, koji nam, budući da je očigledno takav, daje objašnjenje zbog čega do sada zakonskih rješenja nije bilo. Neko je čekao momenat da ovakav zakon, bolje reći antizakon, donese. Istovremeno je to način da vlast u Crnoj Gori čestita Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a prije svega Mitropoliji i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, osamsto godina postojanja na tom prostoru. To je njihov način da upute čestitke za ovaj veliki jubilej – kaže on.

Kad je, kaže Šijaković, u pitanju zakonodavstvo koje reguliše položaj Crkve i uopšte vjersku slobodu, te stvari su u normalnom svijetu već odavno prilično uniformisane.

– Postoje standardi kojih su zemlje dužne da se pridržavaju, naravno, uz poštovanje svoje tradicije. Ovdje nemamo ni govora o poštovanju tih standarda, a još manje o poštovanju sopstvene tradicije. Jedan normalan zakon o slobodi Crkve i o vjerskoj slobodi trebalo bi da sadrži četiri fundamentalna načela, koja su vrlo jednostavna. Prvo je načelo vjerske slobode, slobode vjeroispovijedanja – da niko ne utiče na individualno, kolektivno i korporativno pravo na slobodu vjere. Drugo fundamentalno pravo je neutralnost države. Država po ovim pitanjima treba da je neutralna. I upravo to znači da je moderna, demokratska država – sekularna država. To znači da ona ne ulazi u prostor sakralnog nego se ta država kreće u prostoru sekularnog, a prostor sakralnog prepušta crvama i vjerskim zajednicama. Mi vidimo da Crna Gora nije neutralna država po ovom pitanju – objašnjava Šijaković.

Šijaković podsjeća da je treće fundamentalno načelo jednaki pravni tretman ili paritet kada su u pitanju sve crkve i vjerske zajednice.

– Vidimo takođe, da ovdje nije takav slučaj, jer neke crkve i vjerske zajednice imaju specijalne ugovore sa Vladom Crne Gore. Mitropolija je više puta nudila da i sama potpiše ugovor, isti onakav kakav je Crna Gora već potpisala sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom, ali je nailazila na administrativno ćutanje, na administratinu opstrukciju – objašnjava profesor Šijaković.

Četvrto načelo je, kaže on, pravo na samoodređenje.

– Crkva ili vjerska zajednica ima pravo da sama određuje svoj identitet, da sama sebe organizuje i da sama upravlja svojim organizmom i vjerskim poslovima. Ovdje vidimo da to apsolutno nije slučaj. Dakle, u savkom slučaju se radi o kršenju fundamentalnih normi, fundamentalnih ljudskih prava, jer vjerska prava su srž ljudskih prava – naglašava Šijaković.

Dodaje da kada mi kao vjernici tražimo poštovanje naših vjerskih prava, onda treba da znamo da smo mi ujedno i građani i da kao građani tražimo i od države očekujemo da jemči naša građanska prava.

– A vjersko pravo je srž svih naših prava i naše slobode. Vidimo da postoji čvrsta namjera da se to naše građansko pravo i vjersko pravo i sloboda pogaze – tvrdi profesor Šijaković.

Šijaković napominje da je u krvi ovdašnjih vlastodržaca takozvano revolucionarno pravo, odnosno nepravo.

– Jedino u Crnoj Gori već od Drugog svjetskog rata vlast niti se mijenjala niti je mijenjala svoju prirodu, niti svoje ambicije. U demokratskom društvu bismo očekivali da, nakon perioda komunizma, vlast vrati imovinu onima kojima je tu imovinu otimala, prije svega Crkvi. Jer, Crkva ima specifičan status u zakonu u svim zemljama, jer se crkvena imovina računa kao neka vrsta javnog dobra koje Crkva posjeduje, kojim upravlja i koje nije neka privatna svojina niti svojina koja se otuđuje itd… Tim prije se uvijek daje prednost u restituciji crkvenoj imovini. U Crnoj Gori ne samo da to nije učinjeno nego imate jedan apsurdan zakon koji je donešen o restituciji iz kog je isključena Crkva. Dakle, donosite zakon da vratite imovinu koja je oteta, a eksplicitno kažete da to ne važi za Crkvu. Umjesto da se donese zakon o restituciji crkvene imovine, ne samo Pravoslavnoj crkvi nego i Rimokatoličkoj i Islamskoj zajednici kao tradicionalnim na prostoru Crne Gore, evo vidimo namjera je da se donosi novi zakon kojim se najavljuje, jednostavno rečeno – otimanje one imovine koja nije oteta. I ne samo to, nego otimanje one imovine koju je Crkva uspjela da u međuvremenu uveća, umnoži, obnovi. Ovo je apsurd i ovo ne postoji ni u jednom zakonodavnom sistemu. Čak i revolucionarno pravo je bilo blaže i iskrenije, da tako kažem, i prihvatljivije nego što je ovo kako se najavljuje – upozorava Šijaković.

Čim neko kaže da je država projekat, naglašava Šijaković, to znači da njeni projektanti državu shvataju kao sopstvenu imovinu.

– Oni, zapravo, projektuju neki svoj prostor kojim žele da apsolutno vladaju. I onda dolazi do ovakvih devijacija. Sigurno da u svemu ovome što se dešava oko ovo ovog zakona ima ideoloških elemenata, ima i jedne nesigurnosti uopšte u tome šta znači upravljati jednom zemljom i nepoznavanja šta je to država. Jer, mi smo imali prekide u nekom istorijskom kontinuitetu, pa se to izgubilo iz svijesti ljudi šta to uopšte znači država i koja je uloga države. Vrlo jednostavno rečeno, država ima ulogu, svrhu, smisao da garantuje mir, da garantuje vladavinu prava, da štiti imovinu, da jemči pravednost među ljudima i da ljudi u takvoj državi imaju osjećanje prosperiteta. Ovdje nemamo te elemente zadovoljene. Ovdje država koja treba da garantuje mir opstaje na tome što vam garantuje konflikt. I meni se ponekad čini da se samo ispituje konfliktni potencijal koji može da se izazove, a ne da se država stavi u funkciju svojih građana – primjećuje on.

Podvlači da država ima smisla jedino ako je svi njeni građani doživljavaju kao opšte dobro, jer je država briga za javne stvari koje pripadaju svima nama, a ne privatno vlasništvo nekog ko hoće na tom privatnom imanju da radi svoje projekte.

Komentarišući ćutanje drugih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica u procesu donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Šijaković napominje da su druge Crkve i vjerske zajednice u Crnoj Gori zaštićene ili se osjećaju zaštićenima ugovorima koje su sklopile sa Vladom Crne Gore.

– Neki od tih ugovora imaju veći a neke manji stepen zaštite. Vjerovatno da postoje uvjeravanja da se zakon neće primjenjivati i odnositi na njih, pa onda se ne osjećaju tangiranima u dovoljnoj mjeri da bi se suprotstavile jednom ovakom zakonu – kaže on.

U vezi s tim Šijaković posebno podvlači da naša Crkva nastupa načelno i univerzalistički.

– I to je ono čime mi možemo da se ponosimo i čime mi svjedočimo svoju vjeru. Naime, mi sve što tražimo za sebe – tražimo i za druge. I svaku sitnicu i detalj i krupnicu koju zagovaramo da imamo na nju pravo, mi tražimo i za druge. I ja mislim da je to jedna pozicija, ne samo moralno uzvišena i ne samo u skladu sa našom vjerom, nego jedna pozicija koja govori o našoj toleranciji, o našem uvažavanju drugih, o našem poštovanju drugih vjera i naših sunarodnika, naše braće… Jer, svi smo mi tu povezani, bezbroj je veza među nama, tako da, bez obzira kako god da se ponašaju drugi, mi treba da istrajavamo na ovom univerzalizmu, na jednom opštehumanom stavu da ništa ne tražimo za sebe što ne tražimo i za sve druge – naglašava Šijaković.

Šijaković takođe naglašava da Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka i druge eparhije naše Crkve u Crnoj Gori već godinama, pa i decenijama nude razne pravne akte, predloge zakona, ugovora državi.

– Naša crkva je organizovala nekolika vrhunska međunarodna skupa na temu vjerskih prava i sloboda. Ti skupovi su publikovani i to je vanredno dragocjena građa i u teorijskom i u praktičnom smislu kad je ova oblast u pitanju. A kad se, s druge strane, okrenemo na to šta je činila Vlada Crne Gore za sve to vrijeme, ne možemo pokazati ni jedan-jedini akt, ni jedan potez. Nije pružen ni mali prst, a kamo li ruka da se u zajedničkom dijalogu, saradnji i komunikaciji dođe do jednog civilizovanog i normalnog demokratskog pravnog akta. Crkva ni na koji način, a i ni jedna vjerska zajednica, nije učestvovala ni u jednoj fazi izrade ovog zakona – ističe Šijaković.

Zaključuje da je taj proces obavljen uz ignoranciju Crkve i uz jedan odiozan stav prema njoj.

S tim u vezi ističe da zemlje EU, kojoj teži Crna Gora, imaju pisane obaveze u Amsterdamskom ugovoru i u drugim aktima da sa crkvama i vjerskim zajednicama vode javni, transparentni i suštinski dijalog o svim pitanjima od javnog društvenog interesa, a kamo li o pitanju vjerskog zakonodavstva.

– Ovdje čak ni o tome nije bilo nikakve saradnje, a kamo li o nekim drugim važnim pitanjima od javnog interesa. Ovo je antuievropsko ponašanje, antidemokratsko, anticivilizacijsko… To su činjenice. Vidjećemo kud će sve to da nas odvede – upozorava Šijaković.

Šijaković je na kraju razgovora za Radio-Svetigoru rekao da je dužnost svih nas da 21. decembra budemo na velikom crkveno-narodnom saboru oko moštiju Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću.

– Poziva nas naša crkva, poziva nas Sveti Vasilije Ostroški, slava mu i milost, poziva nas naša istorija, naši preci, poziva nas naša savjest, poziva nas naše pravo da budemo slobodni ljudi, slobodni građani… A slobode bez vjerske slobode nema. A ovaj zakonski akti ima jednu izričitu namjeru – da pogazi vjersku slobodu i da ugrozi normalan život Crkve. Sloboda je jedan ideal, i tome nas, uostalom, uči i naš Gospod: da budemo slobodni i da kao slobodni ljudi stanemo ispred Njega. Prema tome, dužnost je svih nas da se tom pozivu odazovemo i da na taj način odgovorimo i pozivu naše savjesti, naše građanske savjesti i naše vjerske savjesti – zaključio je Šijaković.