Na kultura.rtrs.tv svakog drugog petka čitajte kolumne ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade Steve Grabovca.
Kradljivci knjiga i drugi uvaženi građani
Prvi dio
„I šta kažeš, ko je najbolji pisac?“
„Zna se, Danilo Kiš!“
U našoj maloj studentskoj sobi, na početku te prohladne jeseni, odjednom se osjećala strašna napetost. Moj cimer, Rade, sjedio je na kauču i polako ispijao pivo iz konzerve. Posmatrao je nas dvojicu kao da isčekuje kako će se nešto strašno desiti.
„Vas dvojica ste kreteni. Potpuni ortodoksni kreteni, majke mi moje. Ko god kaže da niste, ja ću mu reći da nije u pravu.“
Aco je stajao nasuprot meni i zaista je izgledalo kao da ćemo se potući.
Nisam ga podnosio, nisam volio kada je navraćao do nas, pogotovo što je naša stara gazdarica sve pratila i na sve imala prigovor, vjerovatno bi voljela jedino da joj samo prvog u mjesecu platimo kiriju i da nas nikad nema, jer čim bi pričali malo glasnije, ona bi odmah pokucala na vrata. A onda bi krenula kuknjava o tome kako je njen muž bolestan, kako je ona na samrti i da im trebaju mir i tišina.
Aco je stanovao malo niže niz ulicu, ali pošto su se on i Rade poznavali već dugo, imao je običaj da često svraća do nas. Pa iako sam objektivno ja polagao najviše prava na sobu jer sam se prvi doselio, a Rade je našao ovaj smještaj preko mene, opet sam se osjećao kao višak. Bilo je nečeg u Aci što me strašno odbijalo, valjda zbog toga što je on uvijek morao da ispadne pametniji od svih nas, a ja sam bio najmlađi u tom triju i bilo mi je bolje da ćutim.
Te večeri skrpili smo nekako ostatke naših bijednih stipendija i spremali se da ih potrošimo u nekom od noćnih klubova, dole u gradu, uvijek je bila nekakva svirka na koju smo mogli otići i uklopiti se u gomilu. Rade se već danima hvalio kako je upoznao „neke trebe sa Pravnog“ i trebalo je samo da se pojavimo. On se obrijao i dotjerao, obukao je najbolju majicu i istresao na sebe pola litre losiona i dezodoransa. Aco je uzeo dio novca i otišao do obližnje trgovine da kupi nekoliko konzervi piva koje će nam pomoći da skupimo hrabrosti i lakše priđemo „trebama sa Pravnog.“
Bila je 1997. godina, a mi smo bili stranci u stranom gradu. Bijedni provincijalci, neko bi rekao u pjesničkom zanosu, opisujući te sirotinjske godine, koji su se drznuli da upišu fakultete. Bilo bi tu malo previše romantizovanja; jesmo bili bijedni i jesmo bili provincijalci, ali daleko smo bili od drskosti – trebalo je nekako pobjeći odande, iz tih malih mjesta koja su propadala, u kojima je sve bilo razrušeno, pobjeći od ratne prošlosti, zgrabiti kakav takav život, a ne istrunuti tamo. Rade je studirao elektrotehniku, poprilično neuspješno, ja sam bio na Tehnološkom i vjerovatno sam bio najočajniji student koji je ikad prošao kroz vrata tog fakulteta. Jedino je Aco bio ozbiljan, studirao je istoriju i bio je miljenik profesora, sve ispite je davao u roku i bilo je jasno da on neće omanuti. Nama dvojici smiješila se izvjesna budućnost gubitnika, jer prije ili kasnije, nećemo moći da damo uslov za upisivanje sljedeće godine ili nećemo imati novca za obnavljanje.
Ta jesenja veče bila je jedna od rijetkih prilika da se sklonimo od uobičajene turobne svakodnevice i vjerovatno bi se to i desilo, da ja nisam sve upropastio.
Aco, koji mi se inače rijetko obraćao, primijetio je neku knjigu kraj mog uzglavlja, nešto što sam tada čitao, nisam siguran, ali mislim da je riječ o romanu „Grad i zvjezde“ Artura Klarka, a onda je sasvim bezazleno upitao:
„Šta to čitaš?“
Istina, knjiga mu je stajala pred nosom, sam je mogao pročitati naslov, bacio je kratki pogled i s gađenjem prokomentarisao:
„Ne valja to ništa.“
Nastao je kratki muk, a poslije njega slijedio je trenutak kad je ta noć zauvijek upropaštena.
„Kako to misliš?“ – upitao sam.
„Ne, ne, ne i ne!“ – žalosno je jeknuo Rade – „samo to ga ne pitaj!“
U tim trenucima smo već rizikovali da gazdarica koja je stanovala ispod, zalupa na naša vrata.
„Stani malo, on tvrdi da sam ja glupan“ – rekao sam.
„Ma ne tvrdi“ – rekao je Rade.
„Upravo to tvrdim“ – rekao je Aco.
Onda je slijedio dugi i poluglasni traktat o tome kako jedan budući akademski građanin sebi ne smije dozvoliti čitanje šund literature, kako neko ko piše, a Aco i ja smo, svako za sebe, tada stidljivo pisali svoje prve pjesme i priče, kako, dakle, neko takav ne može da bude bez temeljnog poznavanja književnosti. Acin monolog bio je poluglasan samo iz tog razloga što nas je Rade stalno upozoravao da se utišamo „jer će ona vještica opet doći i lupati na vrata.“
„Čekaj, stani malo, ne mogu da mu dozvolim da me vrijeđa“ – odbrusio sam Radi – „i to bez ikakvog razloga.“
„Bez ikakvog razloga? Bez ikakvog razloga?“ – pjenio je Aco.
A onda je počeo smirenije:
„Pa, čovječe, ja tebi govorim za tvoje dobro. Život je prekratak da bi se pročitale sve knjige, a čitanje loših je savršeno gubljenje vremena.“
„Šta ti imaš protiv gubljenja vremena?“
„Eno ga opet“ – zakukao je Rade.
„Eto, sad tvrdiš da čitaš lošu literaturu“ – rekao je Aco.
„Ne tvrdim“ – odbrusio sam.
„Ljudi, trebe s Pravnog, alo“ – uzdahnuo je bolno Rade, već polako dižući ruke od svega.
„A šta ti, genije, čitaš?“ – upitao sam ironično.
„Samo najbolje“ – odgovorio je Aco.
„Pa normalno“ – sebi u bradu je rekao Rade.
„I šta kažeš, ko je najbolji pisac?“
„Zna se, Danilo Kiš!“
Drugi dio
Bio je blag jesenji dan; opalo lišće i sva ta jeftina romantika – zubato sunce i povjetarac.
Bio je to samo još jedan od onih dana u kojima nisam radio ništa, jedna od takvih godina, u jednom krivo nasađenom životu. A u takvim situacijama, mogao sam jedino otići do gradske biblioteke. Bilo je to vrijeme kada sam beskrajno mnogo čitao, naročito nakon smrti moje majke, kada se sav teret života, nekako odjednom sručio na mene; plate u firmi su redovno kasnile, bio sam dužan svakom koga sam znao, krpio sam nekako kraj s krajem, pokušavajući da preguram do nečeg, a nisam znao ni šta je to. Knjige su pružale nekakvo sklonište, nije to bila utjeha, ne bih čak ni rekao da se radi o smirenju, ali čovjek je mogao da potone između korica i zaboravi na bjedu vlastitog postojanja i izgubi se u tuđim postojanjima, stvarnim i nestvarnim.
Nisam imao novca za kupovinu knjiga, pa sam ih jedino mogao pozajmljivati. Obično sam birao one najdeblje ili sam uzimao više knjiga, da ne dolazim baš svaki dan, jer nema sumnje – izgledao sam kao čudak. Naša gradska biblioteka bila je mala, ponekad mi se činilo da sam pročitao sve što vrijedi pročitati, pa sam se vodio tim da biram nasumično, bez nekog reda i smisla.
Dane sam uglavnom provodio čitajući, ako se nekad skupi nekakva sića, otišao bih s drugarima na kafu ili pivo, no sve se svodilo na manijakalno čitanje, siguran bijeg iz ovih bezidejnih dana. Još sam bio dovoljno mlad, pa su knjige mogle uspješno da me sakriju, ali i da mi nešto novo obznane.
I taj dan, gledajući po polici sa ruskom književnošću, primijetio sam malu knjigu plavih korica na čijem hrbatu je pisalo – „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Prvo mi je palo na pamet kako je nekakav idiot ostavio ovu knjigu tamo gdje joj nije mjesto, a onda sam osjetio iznenadni nalet radosti, rijedak tih godina u mom životu.
Knjige u biblioteci su bile rasparčane, tokom rata je odneseno i uništeno sve što je bilo vrijedno. Tako su u sabranim dijelima Danila Kiša nedostajali „Enciklopedija mrtvih“ i „Grobnica“, znao sam to, pročitao sam sve ostale knjige, neke čak i po nekoliko puta. A bilo je to vrijeme kad je knjige bilo gotovo nemoguće nabaviti, čak i da sam imao novca najbliža knjižara nalazila se u Banjaluci, dok platim kartu do tamo, svaka knjiga će me koštati trostruko skuplje.
Danilo Kiš bio je za mene neosporni književni autoritet, bilo je to vrijeme prije interneta i prije svakog intelektualnog pomodarstva, tako da sam do ove spoznaje došao sasvim sam, bez ikakvog uticaja, samo zahvaljujući njegovim knjigama. Već godinama sam valjda čeznuo da pročitam „Grobnicu za Borisa Davidoviča“, a sada je stajala tu ispred mene.
Ne znam šta se desilo tad, odluka je bila donesena u dijeliću sekunde. Knjiga je bila iz edicije džepnih izdanja, a ja sam na sebi imao jaknu s dubokim unutrašnjim džepom; bez mnogo razmišljanja, strpao sam je unutra.
Onda sam odabrao dvije knjige ruskih klasika i krenuo prema bibliotekarkama; trebalo je što prije pobjeći odatle. Tek tada sam osjetio strašnu navalu adrenalina, neku čudnu mješavinu straha i uzbuđenja.
Počeo sam da se plašim da će me otkriti. Bio sam siguran da se na mom licu sve vidi. Ipak, kako sam zakoračio u kancelariju bibliotekarki bilo mi je jasno da nema povratka. Šta je tu je.
Kada sam izašao napolje konačno, a činilo se da je čitav vijek trajalo zaduživanje knjiga, osjetio sam neki nezamisliv mir i zadovoljstvo. Odjednom je taj jesenji zrak mirisao, a opalo lišće po trotoarima izgledalo je beskrajno romantično.
Tek kada sam ušao u stan i zatvorio vrata za sobom, izvadio sam knjigu iz džepa, plod moje prve i uspješne krađe.
Godinama kasnije, ta knjiga je i dalje sa mnom, bila je jedini siguran prtljag tokom mojih selidbi, odlazaka i dolazaka, uvijek je bila tu, kao nešto magično, istovremeno zastrašujuće i uzbudljivo.
Treći dio
Godina je 2018. blag jesenji dan, lišće po trotoaru i ostala scenografija jeftine romantike, povjetarac u kosi, zubato sunce nad gradom.
Upravo se održava tribina posvećena Danilu Kišu. Dvorana amfiteatra je puna ljudi, na moje iznenađenje. Ugledni građani, akademici, profesori, književnici. I ja, koji sjedim gore, na uzdignutoj pozornici boreći se s tremom. Otpijam gutljaj vode koja stoji na stolu ispred mene i nakratko pomislim kako ovo mora da je san. Zaista izgleda kao jedna od onih noćnih mora u kojoj ste pred punom dvoranom ljudi i upravo treba da držite govor, a nemate pojma o čemu ćete govoriti ili izgubite glas ili shvatite da ste goli, takve stvari. I to je to, svjetla se prigušuju, prostorija ponire u polumrak, ali iz njega svijetle oči i sve one gledaju u mene.
Danilo Kiš je pisac koji je obilježio moj život – počinjem, zamuckujući i ne sviđa mi se kako sam započeo. Dok se odbija od mikrofon moj glas zvuči tako očajno i izgubljeno.
Moguće je da se ne radi o snu, ali opet je potpuno nestvarno; među svim tim uglednim ljudima, upravo ja govorim o Kišu. Kad su me pozvali, pokušao sam da kažem organizatoru da sam ja najobičniji prevarant, moj najveći uspjeh s Kišom bio je taj što sam jednom ukrao jednu njegovu knjigu. Ipak, moja ubjeđivanja nisu pomogla, „ko će, ako nećeš ti“ – rekli su ljudi iz organizacije.
Nema ni najmanje sumnje da postoje ljudi koji neuporedivo više od mene znaju o Kišovom liku i djelu, čak ni sa prosječnim poznavaocem u tim trenucima ja nisam mogao da se poredim. Opet sam bio samo bijedni lopov koji se morao truditi da mu se na licu ne primijeti njegov zločin.
Kako smo došli do ove apsurdne situacije? Šta je stalo u te dvije decenije, od jedne prohladne večeri u studentskoj sobici do ove tribine u kojoj sam se od obične propalice pretvorio u kradljivca?
Desila se upravo ta krađa, to je jedna vrsta intimnog čina, povezanost koju vjerovatno osjete oni rijetki koji nisu skloni ovoj raboti. Uostalom, čak i oni koji su skloni, postanu intimno vezani; zločin zauvijek mijenja vaš život – da li ćete postati bjegunac koji će morati da sakriva svoje tragove ili ćete odrobijati u nekoj tamnici, zavisi od nevidljivih sila sudbine. Vaš život je promijenjen. Kako ta jedna mala, naizgled potpuno bezazlena glupost napravi od čovjeka stručnjaka za lik i djelo jednog pisca? Valjda je riječ o savjesti koja poslije traži odgovore, pokušava da se opravda; od svih stvari na ovom svijetu, ja sam ukrao baš tu, od svih pisaca i svih knjiga napisanih od postanka svijeta, vrijednih ili manje vrijednih, ja sam odabrao upravo ovu. Ili je ona odabrala mene.
Omanja je to knjižica u kojoj se nalazi sedam priča, ali nema sumnje da se može čitati i kao roman… ili kao sedam kratkih romana. Svaka od tih priča je doslovno kao jedan roman, u koji se slilo nekoliko sudbina povezanih baš kao što je neko, samo zato što je spustio knjigu na pogrešno mjesto, povezao moju sudbinu sa njom!? Neko bi rekao da je to knjiga o velikim istorijskim promjenama, oni baš naivni bi rekli da je to knjiga o komunističkim čistkama… i dobro, bili bi oni, svako na svoj način, u pravu. I da, postoji priča da je Kiš i počeo „Grobnicu“ iziritiran odnosom francuskih studenata prema Sovjetskom Savezu i Staljinu. No, nema tog pisca na ovom svijetu koji može znati gdje će ga pisanje, ta đavolja ili božanska rabota, odvesti. A Kiš je pustio da ga vodi, baš kao podivljala rijeka, iz naizgled opskurnih, skoro pa novinskih izvještaja, oslobođene svake nepotrebne lirike, a obogaćene gomilom (počesto izmišljene) faktografije, ove priče u svakom trenutku nadrastaju same sebe.
Iskreno, nemam pojma šta pričam, ponekad se prosto razmećete velikim riječima, jer velike riječi bi trebalo da mogu pokazati velike emocije.
A ja se i danas sjećam Ace sa onom njegovom narogušenom facom kao da je spreman da se potuče sa mnom kad sam ga pitao ko je najbolji pisac, a on tako samouvjereno rekao:
„Zna se, Danilo Kiš.“
(Nikom ne treba još jedna studija o Danilu Kišu, još jedna disertacija u kojoj ćemo ponoviti sve ono što je bezbroj puta rečeno. Cilj mi je bio da s ovih par epizoda samo objasnim svoj odnos prema Kišu, isključivost s kojom se ovaj pisac voli ili mrzi, gotovo na isti način. Odabrao sam upravo ovaj odnos poštovanja, ali bez želje da isključujem osporavanja. Cilj mi je bio priča, ne iznošenje bilo kakvih činjenica ili fakata) – napomena autora.
Stevo Grabovac
Biografija
Stevo Grabovac rođen je 9. novembra 1978. u Slavonskom Brodu. Osnovnu i srednju školu završio je u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Više od deceniju bio je zaposlen u Rafineriji nafte u Brodu, a nakon što je ostao bez posla, preselio se u Banjaluku.
Objavio je sljedeće knjige:
„Stanica nepostojećih vozova“ – poezija (Bosanski Brod, 2007)
„Mulat albino komarac“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2019)
„Ljubav, samoća, tišina“ – zajednička zbirka pjesama (Ramajana, Biblioner – Banja Luka, 2021)
„Poslije zabave“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2023)
Za roman „Mulat albino komarac“ dobio je književnu nagradu „Šušnjar“ i roman je bio u najužem izboru za NIN–ovu nagradu.
Roman „Poslije zabave“ nagrađen je NIN–ovom nagradom za najbolji roman godine, nagradom „Vladan Desnica“, a bio je u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“.
Stevo Grabovac živi u Banjaluci, radi kao urednik u redakciji kulturnog programa Radio-televizije Republike Srpske.
