Kristijan Šmit nije imenovan od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i prosto je nevjerovatno da se čovjek njegovog obrazovanja i političkog iskustva našao u ovoj situaciji. Nesumnjivo je da moraju postojati neki njegovi lični razlozi zbog kojih je u potpunosti zanemario ono što zna kao pravnik, kada je na sve to pristao. Republika Srpska zbog toga ima važan i težak posao da u svom i interesu cijele BiH funkciju visokog predstavnika za BiH zaštiti od uzurpatora – kaže za portal Mondo pravnik Ognjen Tadić.
Za portal Mondo Tadić je posvjedočio je o događajima iz 1999. godine kada je tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp smijenio predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena čiji je Tadić bio savjetnik. Poznato je da se to dogodilo kada Poplašen nije imenovao Milorada Dodika za mandatara za sastav Vlade Republike Srpske, ali Tadić se prisjetio konteksta tih događaja za koji kaže da je neuporediv sa današnjim i tvrdi da bi Poplašen svakako bio smijenjen.
Svim pobornicima „CIA, snajka, CIA“ teorija i objašnjenja naše skorašnje istorije biće zanimljivo da pročitaju šta je u to vrijeme Ognjenu Tadiću nudio Gabrijel Eskobar, danas specijalni američki izaslanik za zapadni Balkan, kojeg mediji u regiji percipiraju kao nekog ko „aminuje“ da li će ili neće „međunarodna zajednica“ i Šmit smijeniti Dodika (ili bilo koga drugog).
Tadić je nedavno na Tviteru napisao da bi Republika Srpska trebalo da tuži Kristijana Šmita za lažno predstavljanje i da bi onda on morao dostaviti dokaz da je visoki predstavnik.
Kako bi izgledao taj dokaz? Da li je Šmit visoki predstavnik i zašto jeste/nije? Da li Ustavni sud BiH štiti ustavni poredak – pitanja su na koja je, između ostalog, Tadić odgovorio u intervjuu za Mondo.
– Kristijan Šmit nije imenovan od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i prosto je nevjerovatno da se čovjek njegovog obrazovanja i političkog iskustva našao u ovoj situaciji. Nesumnjivo je da moraju postojati neki njegovi lični razlozi zbog kojih je u potpunosti zanemario ono što zna kao pravnik, kada je na sve to pristao. Republika Srpska zbog toga ima važan i težak posao da u svom i interesu cijele Bosne i Hercegovine funkciju visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu zaštiti od uzurpatora – kaže Tadić.
Smatra da kada je u pitanju ta funkcija važno je znati dvije stvari.
– Visoki predstavnik postaje se odlukom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i Kancelarija visokog predstavnika (OHR) nije nikakva institucija, nego je prateći aparat koji nema nikakva samostalna ovlašćenja niti može funkcionisati bez postojanja visokog predstavnika – dodao je Tadić za Mondo.
Ističe, da Republika Srpska, da bi odbranila funkciju visokog predstavnika, ima obavezu prema Dejtonskom mirovnom sporazumu i svojim građanima da koristi legalne načine da tu uzurpaciju zaustavi.
– Perfektno legalan put je usvajanje izmjena čl. 313. Krivičnog zakonika Republike Srpske i uvrštavanje funkcije visokog predstavnika uz izraze službena i vojna lica u krivično djelo lažno predstavljanje, te podnošenje prijave protiv Kristijana Šmita. Šmit bi u takvom krivičnom postupku morao dostaviti dokaz da je imenovan na osnovu odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, a on takav dokaz nema. Sve ostale rasprave o njemu su relativizacija cijelog slučaja koja zbunjuje javnost i ovaj problem uvodi u arbitrarnost koja je veoma opasna, jer dodatno zavađa ljude u Bosni i Hercegovini na jednoj potpuno jasnoj temi – kaže Tadić.
Na pitanje kako vidi dosadašnje djelovanje Ustavnog suda u BiH i „Da li je Sud stvarno trebalo da preuzme ulogu visokog predstavnika – kako je jednom tadić citirao Incka – a ko je u pravu u trenutnom sukobu oko Ustavnog suda BiH i ko djeluje protivustavno, Tadić smatra da Republika Srpska nema nikakav problem sa Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine kao dejtonskom i ustavnom istitucijom.
– Bosna i Hercegovina ima problem sa većinom sudija u Ustavnom sudu koji su tu instituciju stavili u fukciju revizionističke politike političkog Sarajeva koja trajno ne priznaje bilo šta što je dogovoreno Dejtonskim mirovnim sporazumom, osim odredbe da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država. Takva situacija nije samo protivustavna, nego je i krajnje opasna, jer neminovno vodi novom sukobu – kaže za Mondo Tadić.
Ističe da posljednji visoki predstavnik za BiH Valentin Incko vrlo jasno govorio je da nakon gašenja funkcije visokog predstavnika njegove poslove treba preuzeti Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
– To bi značilo da se trojici stranih sudija i najmanje dvojici domaćih sudija de facto prepušta prekrajanje Dejtonskog mirovnog sporazuma koje bi, kako je pokazala dosadašnja praksa, bilo protivustavno, narušavalo političku stabilnost i ugrožavalo mir. To je potpuno sumanuta i neodgovorna ideja iz koje se samo zlo može roditi, kao i nova stradanja za građane i narode Bosne i Hercegovine – ističe Tadić.
Nažalost, u političkom Sarajevu, nadovid Tadić, stav Republike Srpske doživljava se kao strah od takve budućnosti, pa se time pothranjuju ambicije vezane za nekadašnje ratne ciljeve bošnjačke strane, iako se ne radi se o strahu, nego o odgovornoj politici. To je ona situacija u kojoj se dobronamjernost druge strane pogrešno tumači kao njena slabost.
– Izgleda da ne shvataju da će Republika Srpska biti odbranjena u svim uslovima, pa i najgorim, i po svaku cijenu, pa i onu najveću. Mislim da bi oni trebali pozdraviti to što Republika Srpska ne želi da stvari odu u tom pravcu, jer bi se nakon neminovnog sukoba opet moralo sjesti za pregovarački sto i opet pisati novi mirovni sporazum koji bi, siguran sam, bio još nepovoljniji za bošnjačke unitariste – kaže Tadić.
Kada je riječ o rješenju ove krize i može li se predvidjeti da li će se pristupiti nekom rješenju: zakonu o Ustavnom sudu u Parlamentarnoj skupštine Bosne i Hercegovine, „izolaciji“ rukovodstva u Republike Srpske, ili će odmjeravanje mišića trajati kao status quo. Tadić kaže da je odmjeravanje mišića ovdje je status quo od dolaska Osmanlija.
– S tim smo naučili da živimo i da ostvarujemo ravnotežu u periodima mira. Do narušavanja ravnoteže dolazilo je samo u periodima stranog uplitanja ili okupacija, a znamo kako je to izgledalo i kako se završavalo. Ne znam ko normalan to može ponovo da priželjkuje? Nažalost, na političkoj sceni nije mali broj potpuno nenormalnih i neodgovornih aktera koji misle da bi oni bolje od Alije Izetbegovića vodili bošnjačke bitke. Oni su energija tog političkog revizionizma. Ima i previše saradnika stranih agentura koje, svaka iz svojih interesa, šutaju Bosnu i Hercegovinu i nas koji živimo ovdje kao vreću koja im se našla na nekom putu ostvarivanja interesa njihovih država, posebno velikih sila. Tu je i suluda opsesija predstavnika Sjedinjenih Američkih Država da imaju potpunu kontrolu nad situacijom u Bosni i Hercegovini, a koja često nije ništa drugo neko kulisa koju za lične interese i političku korupciju koriste neki njihovi službenici. Na njih se često ugledaju i neke druge diplomate, jer svima se čini da je njihova država sila u odnosu na ovakvu Bosnu i Hercegovinu. To je jedna tužna slika koja Bosnu i Hercegovinu mnogo više derogira kao državu, nego bilo koji stav iz Republike Srpske ili bilo koji održani ili neodržani referendum – kaže Tadić.
Zato je važno, smatra on, da se legalnim putem odgovori na takvu situaciju, a to u ovom slučaju znači samo jedno – usvajanje Zakona o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji bi utvrdio izbor svih sudija od strane domaćih organa i uredio izgled postupka pred Ustavnim sudom.
– Za zamjenu stranih sudija domaćim sudijama postoji jasan ustavni osnov. Što se tiče postupka tu se pokušava uvesti relativizacija tumačenjem da je Ustavom proisano da Ustavni sud donosi Pravila rada Ustavnog suda. Zapravo, u pitanju je potpuno pogrešno tumačenje koje je suprotno pravnom standardu da se u ovoj zemlji za postupak pred bilo kojim sudom usvaja poseban zakon o odgovarajućoj vrsti postupka – krivičnom, građanskom, ustavnom, upravnom – kaže Tadić.
Smatra da je to suprotno i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima kojom je ustanovljen Evropski sud za ljudska prava.
– Jer je i tom konvencijom utvrđeno je da Evropski sud sam usvaja pravila rada, ali je istovremeno Konvencijom, a ne pravilima, uređeno svako bitno pitanje koje se tiče postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava. Na kraju krajeva, danas vidimo i iz primjera kršenja Pravila Ustavnog suda u vezi sa čl. 39., koji se odnosi na to da je za održavanje sjednica neophodno prisustvo najmanje jednog sudije iz Republike Srpske i najmanje troje sudija iz Federacije Bosne i Hercegovine, kako se od strane većine sudija Ustavnog suda ugrožavaju prava građana kada ne postoji zakon koji bi uredio postupak pred Ustavnim sudom – istuče Tadić.
Podsjeća da je toga bilo i ranije, počevši od uvođenja Vijeća pet sudija i Velikog vijeća.
– A čime su iz odlučivanja u velikom broju slučajeva isključivane strane sudije. Dok je Ustav ovakav kakav jeste pravni standard je da je sud nepristrasan samo kada u njegovom radu ravnopravno učestvuju i strane sudije i domaće sudije iz oba entiteta, a to se krši skoro dvadeset godina. Sve mimo toga taj sud čini pristrasnim prema standardima Evropske konvencije o ljudskim pravima koji se tiču objektivnog razloga vezanog za sastav suda, a naravno i prema standard iz domaćeg Ustava – rekao je Tadić u intervjuu za Mondo.
Visoki predstavnik 1999. godine je smijenio predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena, između ostalog, jer je odbijao da imenuje Milorada Dodika za mandatara. Tadić je tada bio Poplašenov savjetnik i lično osjetio posljedice odluka visokog predstavnika.
Na pitanje da li se taj period može porediti sa ovim današnjim ističe da je zaista vrijeme za objektivno sagledavanje tih događaja.
– Prvo, niti Nikola Poplašen, niti Milorad Dodik, kao i niti svi mi ostali, objektivno nismo imali nikakav lični značaj u tim procesima i doživljavani smo kao instrumenti sukobljenih strana. Bila su važna samo dva čovjeka – Vilijam Bil Klinton i Slobodan Milošević, te jedna tema – Kosovo. Čim se završio rat u Bosni i Hercegovini američka administracija i vojska dobili su zadata da pripreme sukob sa Saveznom Republikom Jugoslavijom u vezi sa Kosovom. Na široj karti nalazila se i Republika Srpska kao potencijalni faktor rizika, zbog koga bi, mimo želje Amerikanac, NATO kampanja moga proizvesti dodatni gubitak jednog broja života NATO vojnika i njihovih materijalnih sredstava ili prosto produžiti vrijeme te akcije planirane kao brza intervencija. Da li smo mi bili svjesni toga? Jesmo, jer nam je na kraju krajeva pri svom dolasku u Banja Luka i Vesli Klark rekao da je to tako. U tom periodu Nikola Poplašen bio je kvalifikovan kao beogradski čovjek Vojislava Šešelja – dakle prijetnja. Strahovalo se da bi on kao vrhovni komandant i predsjednik Republike mogao pomoći Slobodanu Miloševiću – kaže Tadić.
Smatra da su unutrašnji politički sukob sa Miloradom Dodikom Amerikanci iskoristili da pridobiju Dodika na svoju stranu, a što im i nije bio komplikovan posao imajući u vidu strah koji je tadašnja Dodikova Vlada imala od Miloševića zbog toga što je Milošević nije otvoreno podržao u sukobu sa predsjednikom Poplašenom.
– Tako je iskorišćena ta priča o imenovanju Dodika za mandatara, koja je podijelila narod u tom trenutku i do danas predstavlja tačku razdora u politici Republike Srpske. Tvrdim da je Dodik imenovan od strane Poplašena da bi se sve isto desilo. Vjerovatno bi kao sumnjiv i Dodik tada pretrpio sankcije kao Poplašen – istakao je Tadić za Mondo.
Drugi pravac djelovanja Amerikanaca radi presjecanja Poplašenovog predsjedničkog uticaja, kaže Tadić, odnosio se na generala Momira Talića, tadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Republike Srpske.
– Iako su ga naizgled stavili pod kontrolu Talić je lično odigrao ulogu da je kooperativan, ali nije učinio ništa efikasno da bi spriječio podređene oficire da putem obavještajnog i drugog logističkog djelovanja pomognu Vojsci Jugoslavije. Nakon završene NATO agresije Amerikanci su se zbog toga osvetili Taliću i u avgustu iste godine uhapsili ga u Beču i isporučili Haškom tribunal po tzv. tajnoj optužnici. Mi smo molili Talića da ne ide u Beč, lično sam ga molio, ali je njegovo uvjerenje bilo da drži situaciju pod kontrolom što se pokazalo kao fatalna greška – rekao je Tadić za Mondo.
Neću komentarisati ponašanje nas ostalih domaćih aktera, dodaje Tadić, ne samo zbog što smo bili manje bitni, nego smo objektivno manje i znali u svemu ovome, naravno sa izuzetkom manjeg dijela rukovodstva tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova koje je u tom periodu prošlo test lojalnosti Amerikancima i kasnije značajno avanzovalo.
– Elem, NATO agresija je prošla, a 2000. godine došli su novi izbori i u Republici Srpskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Izgubili su i Milošević i Dodik, a Poplašen se nije mogao ni takmičiti. Profitirali su tzv. Demokratska opozicija Srbije i koalicija Srpske demokratske stranke i tada novoosnovane Partije demokratskog progresa. Dodik se iz duboke opozicije, uz vrlo izražen angažman Rusije, vratio na vlast tek 2006. godine, i to nakon drugog pokušaja, jer je prvi spriječio Pedi Ešdaun – smatra Tadić.
Smatra da se to ne može porediti sa današnom situacijom.
– Po meni nema, bez obzira na to što su neki akteri i dalje u igri. Posebno zbog toga što je mnogo vode proteklo i što su se Amerikanci imali priliku uvjeriti šta im ko iskreno misli nakon napada na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra – smatra Tadić.
U tom vremenu ovdje su djelovali i pojedini službenici američke administracije koji su i sada tu, poput Gabrijela Eskobara.
– Eskobar 1999. i Eskobar 2023. godine nisu ličnosti istog formata. Tih devedesetih godina Gabrijel Eskobar bio je američki diplomata nižeg ranga, ali najvjerovatnije i pouzdanik Centralne obavještajne agencije Sjedinjenih Američkih Država (CIA), koji je stvarao mrežu saradnika i obavljao operativnu zadaću. Znam to zbog toga što je i meni nudio saradnju riječima “mi želimo da sarađujemo sa Vama, napišite šta Vam je potrebno od novca do materijalnih uslova” i dao mi papir na koji bih to trebao napisati. Oprezno sam odbio njegovu ponudu riječima: Sve što je u interesu Amerikanaca, a nije protiv interesa mog naroda za mene je prihvatljivo. Sve što je u interesu i Amerikaca i mog naroda spreman sam odmah da podržim! Ali, sve što je protiv interesa mog naroda odbijam – kaže Tadić.
Istakao je da je vratio prazan papir.
– Ja ne znam, ali Eskobar sigurno zna, šta su mu drugi sagovornici na slične ponude odgovarali. Neće biti da je Amerika bila samo za mene zainteresovana?! Eskobara nisam vidio od tada, a izgleda da sam svojim odgovorom zapečatio moju političku karijeru nekoliko godina tokom kojih sam bio pod sankcijama. Tek 2002. godine uspio sam ponovo izaći na izbore i to samo zavaljujući tome što je ta odluka, koja je pored mene obuhvatala i Nikolu Poplašena i Mirka Blagojevića, bila toliko rigorozna da se nije mogla formatirati i uvrstiti u tada novousvojeni demokratski Izborni zakon Bosne i Herecegovine – istakao je Tadić.
Smatra da Eskobar danas koristi mrežu koju je tada napravio u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji.
– Tuda se kretao u službi. Do sada se nije pokazao kao ostrašćena osoba, ali on prosto ima taj sumanuti zadatak da omogući totalnu kontrolu ovih prostora zbog koga je sve moguće i zbog koga nije do kraja moguće predvidjeti njegove odluke – dodao je Tadić.
I poslije izjave nakon poraza na izborima 2010. godine, kada je poželio laku noć Republici Srpskoj, Tadić je rekao da se i poslije te izjave bavio aktivno politikom.
– Godine 2014. ponovo sam bio kandidat i prišao na jedan odsto Miloradu Dodiku. Ne odustajem ja od Republike Srpske i nikada neću, ali je u najmanju ruku bilo prostojno da se sklonim iz vrha politike i otvorim prostor drugima. Posljednje tri i po godine posebnu pažnu posvećujem Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kao problemu zloupotrebe za Dejtonski mirovni sporazum nestandarne anomalije kojom je uz dodatni politički pritisak omogućeno preglasavanje u toj instituciji, a time i revizionizam koji je pokazan od rata do danas – naglasio je u intervjuu za Mondo Tadić.
