Ukoliko Ujedinjene nacije žele da nekim konkretnim činom trajno preduprijede ratne zločine na prostoru jugoistočne Evrope, onda je jedina djelotvorna odluka da ponovo podijele Njemačku na dva dijela i naprave novi Berlinski zid. Samo u tom periodu na ovom prostoru nije bilo ni rata ni posljedičnih ratnih zločina.
Piše: Ognjen Tadić
S obzirom na to da je takva odluka neizvodiva, UN bi prije svake odluke o prijedlozima dokumenata koji se tiču ocjene ratnih zločina na ovim prostorima trebalo da ispitaju te prijedloge sa najmanje tri stanovišta – opravdanosti predlagača, opravdanost teksta i opravdanost motiva.
Uz nastojanje da sa što manje riječi obrazložim šta je sporno u vezi sa prijedlogom rezolucije koja će se naći pred Generalnom skupštinom UN, a kako bih time dao manje prostora za ionako neminovnu zloupotrebu i zlonamjerno tumačenje bilo čega što ću u vezi s ovom temom napisati, predočiću svega nekoliko bitnih pitanja.
Sporni predlagači
Predlagači rezolucije su Njemačka i Ruanda. Isto kao što je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine BiH okupirana od strane germanskog svijeta i pala pod bečku carsku krunu, tako je i Ruanda nekoliko godina kasnije, nakon Berlinske konferencije 1885. godine, okupirana od strane germanskog svijeta i pala pod berlinsku carsku krunu kao dio Njemačke istočne Afrike. Tada je u BiH turska miletska politika stabilnosti u korist muslimana ustupila mjesto latinskoj politici zavadi pa vladaj, dajući prednost manjinskom katoličkom faktoru (ispod 20%) i zavađajući većinski pravoslavni (iznad 40%) i tada još uvijek manje brojan muslimanski korpus (ispod 40%). Nijemci su u Ruandi zaključili da su manjinski Tutsi (ispod 20%) predodređeniji za upravljačku klasu od većinskih Huta (iznad 80%) i to, kako je zabilježeno, zbog toga što Tutsi imaju malo svjetliju kožu.
Od tih dana uspostavljena je politika zavadi pa vladaj i u Ruandi. Propašću Nijemaca u Prvom svjetskom ratu oni gube uticaj i u BiH i u Ruandi. Kod nas je stvorena Jugoslavija, a Ruanda je dobila Belgiju kao novog kolonizatora. U Drugom svjetskom ratu Nijemci na naše prostore ponovo dolaze i u odnosu na Prvi svjetski rat u još većem obimu – uključujući zločin genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima, ponavljaju ratne zločine. Posebno na teritoriji NDH.
Nijemci poslije Drugog svjetskog rata nisu bili vojnički prisutni na prostoru BiH, za razliku do prostora Ruande, gdje su sedamdesetih njihove vojne snaga obučavale vojne snage Ruande, ali je zato široka mreža saradnika koju je BND naslijedio od nacista, Gestapoa, Abvera, bečke špijunske agenture i potomaka uhoda koji su još u vrijeme Turaka dojavljivali Germanima kuda se kreću turske trupe i karavani i šta se dešava i priča po čaršijama i mahalama, vrijedno radila na pripremama raspada Jugoslavije. Nakon ujedinjenja Njemačke, i Jugoslavija u Evropi i Ruanda u Africi prolaze krvave ratove. Da ne dužim, danas i Ruanda i novonastala dejtonska BiH u strateškom smislu predstavljaju teritorije nad kojim Njemačka nastoji da obnovi i održi trajan tutorski status.
Generalna skupština UN u tom smislu mora biti svjesna spornosti Njemačke kao predlagača, jer da nije bilo njemačkog zločinačkog uticaja i prisustva u BiH, posebno u vezi sa događajima iz dva svjetska rata, ali i raspadom Jugoslavije, ne bi ni bilo rata u BiH 1992/95, pa ni posljedičnih zločina.
Sporan tekst prijedloga
Tekst je zasnovan na tri bitno sporna navoda koji potpuno diskredituju prijedlog rezolucije i izbjegavaju činjenice utvrđene čak i presudama tzv. Haškog tribunala.
Prvo, prijedlog rezolucije poziva se na rezoluciju 819. Savjeta bezbjednosti od 16. aprila 1993. kojom se Srebrenica proglašava sigurnom zonom. Time se pokušava istaći da je do zločina u Srebrenici došlo usljed nepoštovanja te rezolucije Savjeta bezbjednosti UN od strane presuđenih lica. Važno je reći da je u postupcima pred bivšim tzv. Haškim tribunalom više puta utvrđeno da u Srebrenici i Potočarima, kao području zaštićene zone, nije bilo strijeljanja niti zarobljavanja. Utvrđeno je da je do sukoba, borbi i zločina došlo izvan zaštićene zone, a nakon pokušaja proboja snaga tzv. Armije RBiH iz zaštićene zone kroz položaje koje su držale jedinice Vojske Republike Srpske.
Drugo, u rezoluciji se „podsjeća na odgovornost država da štite civile i poštuju, štite i osiguravaju ljudska prava za sve one koji se nalaze na njihovoj teritoriji i pod njihovom jurisdikcijom, kako je i predviđeno međunarodnim pravom, i dalje potvrđujući odgovornost svake države da zaštiti svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti“. U prijedlogu rezulucije izbjegava se reći da su žrtve ratnih zločina počinjenih u Srebrenici u julu 1995. godine generalno uniformisani pripadnici tzv. Armije RBiH i oni koji su im se pridružili u akciji pokušaja proboja, a čime se mijenjaju istorijske činjenice utvrđene i presudama tzv. Haškog tribunala.
Treće, ističe se da „krivično gonjenje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine u nacionalnim pravosudnim sistemima, uključujući Sud Bosne i Hercegovine, i tzv. Haški tribunal, kao i Mehanizam, ostaje centralno u procesu nacionalnog pomirenja i izgradnje povjerenja i za obnovu i održavanje mira u BiH, i dalje priznajući da je snažna regionalna saradnja između nacionalnih tužilaštava od suštinskog značaja za podsticanje mira, pravde, istine i pomirenja među zemljama u regionu“. Time se valjda pokušava reći da je do sada bilo sve pravedno u vezi sa progonom ratnih zločinaca i sakriva se činjenica, pa čak i legitimiše, da je i pred Haškim tribunalom i pred Sudom BiH već decenijama uspostavljen princip neodgovornosti za zločine počinjene nad Srbima, a što nikako ne vodi pomirenju i povjerenju.
Osim toga, od rata, pa do danas, pitanje da li je ili nije bilo genocida, čak bez obzira i na odredbe Krivičnog zakona BiH koje to zabranjuju, još uvijek je predmet rasprave i to ne samo u Republici Srpskoj. Tako je gostujući 2017. godine u programu Radija Slobodna Evropa Reuf Bajrović optuživao Bakira Izetbegovića da je „izjednačio Srebrenicu, dakle genocid u Srebrenici, i ono što se dešavalo na Blajburgu 1945. godine“ (https://arhiva.tacno.net/nasigradovi/reuf-bajrovic-niko-nema-pravo-izjednacavati-srebrenicu-i-blajburg/).
U polemici na OBN TV 2022. godine sa sagovornikom koji ističe da niko od zločinaca pripadnika tzv. Armije RBiH koji su počinili zločine nad Srbima u srebreničkom kraju i Skelanima nije odgovarao, Haris Zahirović iz Stranke demokratske akcije kaže: „Odgovarali su. Presuđeno im je kad su ušli u Srebrenicu, kad je razoružana Srebrenica, kada su predali oružje. Svim muškarcima odraslim je presuđeno smrtnom kaznom bez suđenja“ (https://www.youtube.com/watch?v=Vl6pi0zmPCM – 28:25).
I njemački novinar Mihael Martins u autorskom tekstu iz 2023. godine zločin u Srebrenici upoređuje sa egzekucijom Pavelićevih ustaša i drugih kolaboracionista u Blajburgu 1945. godine (https://www.dw.com/bs/bleiburg-ne-treba-nikakva-komemoracija-nigdje/a-65804398), itd.
Dakle, ne samo u polemikama s onima koji tvrde da genocida nije bilo, nego ni u polemikama između onih koji tvrde da ga je bilo, nema jasne odrednice o kakvom tačno zločinu se radi, jer je neizbježna činjenica da je i u momentu izvršenja zločina, a i danas, postojala i postoji percepcija da se radilo o osvetničkim motivima primarno usmjerenim prema jedinicama tzv. Armije RBiH koje su bile u proboju kroz teritoriju Republike Srpske, a čiji su pripadnici tokom rata, posebno 1992. i 1993. godine, činili zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima u Srebrenici i okolnim krajevima. Jedan od tih zločina sam i sam dokumentovao kao ratni reporter izvještavajući o žrtvama iz mjesta Podravanje 1992. godine.
Generalna skupština UN mora biti svjesna spornosti tih navoda i shodno tome ne usvajati bilo koji tekst rezolucije koji umjesto dodatnog pomirenja može izazvati nove konflikte.
Sporni motivi predlagača
Rat u Ukrajini očito ne ide u pravcu u kome su neki zapadni ukrajinski saveznici planirali. Sada svaka od angažovanih zapadnih sila gleda kako da na širem evropskom planu oposli svoje interese prije nego što se zaključi sporazum o završetku tog rata koji može donijeti i trajniju kartu podjele interesa u Evropi.
Koliko god da je Ukrajina velika, ona ipak nije dovoljna da namiri apetite i troškove koji su se pojavili u vezi sa posljednjim ambicijama u pokušaju prodora na istok – u resurse Rusije. Angažovano je previše novčanih zajmova koje treba vratiti, naoružanja koje treba platiti… Neće biti dovoljno ni za američke interese.
Tako na jednoj strani predsjednik Emanuel Makron ratnom retorikom pokušava Francuskoj pribaviti status mirovnog pregovarača, pa time se i izboriti za poziciju kojom bi svojim povjeriocima namirio nešto od ratnih dugovanja.
Poljaci i pribaltičke zemlje već sada gledaju da zaključe separatne ugovore sa Zalenskim. Klasično posvećeni teritorijalnoj strategiji Nijemci u tom kontekstu ostaju u značajno skučenom manevarskom prostoru u odnosu na istok. Osim toga, povremena njemačka dvostruka igra u sukobu u Ukrajini njihove zapadne saveznike čini podozrivim prema njemačkim interesima, ali se možda baš zato Njemačka nada da će se u toku pregovora pojaviti naklonost suprotne pregovaračke strane u vezi sa namirenjem njemačkih ambicija preko jugoistočne Evrope.
Još odranije Njemačka je otvorila svoje karte šaljući 2021. godine, bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN, Kristijana Šmita kao visokog predstavnika njemačkih interesa u BiH. Sve što je Šmit od tada uradio radio je tako da obnovi politiku zavadi pa vladaj i iskomplikuje odnose u BiH.
Zavadio je dodatno Hrvate sa Bošnjacima (Izborni zakon BiH), potom Bošnjake sa Bošnjacima (Ukidanje ustavnog poretka Federacije BiH na 24 časa radi formiranja Vlade Federacije BiH pod rukovodstvom Nermina Nikšića), pa Bošnjake sa Srbima (zamjena stranih sudija u Ustavnom sudu BiH), a uporno radi na zavađanju Hrvata i Srba (razbijanje razumijevanja Milorada Dodika i Dragana Čovića).
Zavadio je i strane zapadne ambasadore, posebno na pitanju evropskih integracija. Poraz Šmitove politike bilo je otvaranje pregovora EU i BiH, ali će ovaj prijedlog rezolucije stići kao adut da se BiH uprkos tome destabilizuje i učini podložnom njemačkoj dominaciji. Rezolucijom o genocidu koja bi bila usvojena u Generalnoj skupštini UN Njemačka bi se predstavila kao nanovo omoralizovana i pred UN-om oprana od odgovornosti za sve svoje zločine počinjene u prošlosti, kao i od odgovornosti za one zločine koji su nastali pod njenim uticajem (milioni žrtava – ubijeni, mučeni, izbjeglice, ranjeni…), a sve nas koji ovdje živimo strah je da bi zatim, po dosadašnjem pravilu, krug nesreće i zločina krenuo ispočetka.
Generalna skupština UN mora biti svjesna spornosti takvih motiva i shodno tome onemogućiti realizaciju takvih planova. I to baš u interesu mira i sprečavanja bilo kakvih budućih ratova i zločina koji oni sa sobom neminovno nose.
