Tadić: Ustav naprijed, ostali stoj

15
Foto: Ognjen Tadić

Piše: Ognjen Tadić za banjaluka.net

Bar mali milion puta čuli ste kako Dejtonski mirovni sporazum nije „švedski sto“.

Ta vješta podmetačina koju koriste kao metaforu kojom Republiku Srpsku opisuju kao nekredibilnu stranu koja od mirovnog sporazuma uzima samo ono što njoj odgovara, a odbacuje ono što predstavlja navodno ugovorenu obavezu, smišljena je da posluži za trajno onemogućavanje ozbiljnog dijaloga o funkcionisanju BiH i za održavanje živom politike „zavadi pa vladaj“. Podmetačina se manje-više uklapa i u par teza iz čuvenog Fukoovog predavanja o poretku diskursa, jer njom se a priori nameće stav da Republika Srpska nije kredibilan sagovornik, jer nije dosljedan i iskren poštovalac Dejtonskog mirovnog sporazuma, iako je potpisnik svih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma i davalac punomoći Slobodanu Miloševiću kao predstavniku Savezne Republike Jugoslavije (ne kao predsjedniku Republike Srbije, iako je on tada bio predsjednik Srbije, a ne SRJ!) da u ime Republike Srpske potpiše osnovni tekst sporazuma. Time se poručuje da i sve ono što Republika Srpska radi ili govori u vezi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom ne treba uzimati kao značajno i da se ima smatrati kao pogrešno, nepravno, neobavezujuće za drugu stranu ili međunarodne predstavnike;

Nikada argumantovana kleveta o „švedskom stolu“ najlakše je oboriva na pitanju tzv. državne imovine. U svjetlu jedne od posljednjih odluka Ustavnog suda Republike Srpske jednostavno je, pa i korisno po zdrav dijalog o Dejtonskom mirovnom sporazmu u BiH, dokazati besmislenost i štetnost te po mir opasne klevete koja je direktno usmjerena protiv jednog od domaćih metaforičkih frazema – „mirne Bosne“.

Odluke „po slovu“ dva ustava

Ustavni sud Republike Srpske, na sjednici održanoj 26. juna 2024. godine, donio je odluku da ne prihvati inicijativu za ocjenu ustavnosti čl. 1. Zakona o stvarnim pravima. Inicijativom se tvrdilo da je „pravno uređenje državne imovine u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine“, te „zbog toga, po mišljenju davaoca inicijative, nije u nadležnosti zakonodavnih vlasti Republike Srpske da Zakonom o stvarnim pravima uređuju osporene pravne odnose“. Ocjenjujući da Republika Srpska uređuje i obezbjeđuje „svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine“ (član 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske), te da „fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom“ (član 60. stav 1. Ustava Republike Srpske), Ustavni sud Republike Srpske pravilno je zaključio da navedena inicijativa nije prihvatljiva. Obrazlažući svoju odluku, Ustavni sud Republike Srpske podsjetio je i na raniju odluku Ustavnog suda BiH iz 2000. godine (U-5/98). U toj odluci Ustavni sud BiH, a rješavajući o zahtjevu kojim je Alija Izetbegović tražio da se Republici Srpskoj ospori nadležnost da donosi imovinske zakone, krajnje jasno i nedvosmisleno kaže sljedeće: ”U pogledu osporene odredbe člana 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud konstatuje da ova odredba dodjeljuje Republici Srpskoj nadležnost da uređuje, između ostalog, i imovinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika imovine, tržište i planiranje“, te zaključuje: „Član 68. tačka 6. ulazi u okvire ustavne podjele nadležnosti između institucija BiH i entiteta, te je u saglasnosti sa Ustavom BiH“!

Dakle, kada ustavni sudovi odlučuju „po slovu“ ustava, iako je jedan Republike Srpske a drugi BiH, sve je isto, jasno i nedvosmisleno.

Šta je onda razlog da se od precizno definisanog pravnog uređenja pravi tačka sporenja, jer razlog svoje izvorište očigledno nema u ustavnim odredbama ni Ustava BiH, ni Ustava Republike Srpske?

Odluke „po duhu“ protivustavnih interesa

Da bismo dali odgovor na postavljeno pitanje, a uzimajući u obzir i sve ranije predstavljene nesporne pravne argumente, ovdje treba podsjetiti na jedno izdvojeno mišljenje. Naime, tada, 2000. godine, u pogledu ocjene da član 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske nije suprotan Ustavu BiH, sudija Hans Danelius je izrazio izdvojeno mišljenje koje je, kako se u odluci navodi, „djelimično o neslaganju, a djelimično o slaganju sa odlukom Suda“. Danelius zahtijeva okvirno zakonodavstvo na nivou države BiH radi specifikacije standarda koji su neophodni da bi se ispunile obaveze Ustava u vezi sa imovinom i da bi “takvo okvirno zakonodavstvo BiH trebalo da odredi razne oblike imovine, nosioce tih prava, te opšte principe za njihovo izvršavanje u smislu imovinskog prava koji obično predstavlja element zakonika građanskog prava u demokratskim državama”. Danelius takođe tvrdi da „član III Ustava BiH ne predviđa ekskluzivinu raspodjelu nadležnosti između institucija BiH i entiteta, nego zahtijeva da se uzimaju, zbog nužne kooperacije u jednoj državi, imanentne nadležnosti (implied powers) i institucija BiH i organa entiteta u obzir“?! Ipak, odluka koju je sud donio suprotna je Daneliusovim stavovima. Svi navodi koje je on istakao odbačeni su od strane Ustavnog suda BiH kao neosnovani. Kako je onda, a posebno zbog čega, došlo do toga da oni budu oživljeni u kasnijim odlukama Ustavnog suda BiH (U-1/11 itd.), a kojima je na protivustavan način stvorena najveća poslijeratna kriza u primjeni ne samo Ustava, nego i Dejtonskog mirovnog sporazuma?

Prebrojavanje ruku umjesto zaštite Ustava BiH

Kao bošnjački član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je već 1998. godine, podnoseći zahtjev za ocjenu ustavnosti brojnih odredaba Ustava Republike Srpske, pokazao da želi napasti na novo dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine, a posebno na uređenje entiteta. Uređenje koje je on lično potpisao. Svjestan da je ukidanjem Ustava Republike BiH iz 1993. godine (član 12. Ustava BiH) BiH izgubila nadležnost za donošenje imovinskih zakona i da je ona raspodjelom nadležnosti pripala entitetima (član 3. Ustava BiH), pokušao je u stilu “švedskog stola” poslužiti se činjenicom da Ustavni sud BiH odluke donosi prostom većinom, koja ne mora uključivati sudije iz Republike Srpske, i tako de facto prepakovati ustavnu raspodjelu nadležnosti između BiH i entiteta. Iako mu je u vezi sa nekoliko drugih odredaba Ustava Republike Srpske prebrojavanje sudija tada pošlo za rukom, plan se izjalovio na pitanju nadležnosti za donošenje zakona o imovini, jer je tadašnjem sastavu suda bilo jasno da se nemaju na šta pozvati u cilju uvažavanja Izetbegovićevog zahtjeva, a nisu pokazali drskost kakvu su pokazali na rušenju drugih ustavnih odredaba Republike Srpske. Napominjem, u Odluci U-5/98 doslovno stoji da je “Ustavni sud, jednoglasno, donio odluku u vezi sa članom 59. stav 4. i 5. i članom 60. Ustava RS”, te da je “odluka za član 68. tačka 6. donesena sa šest glasova za i jednim protiv”. Treba posebno istaći da je Ustavni sud BiH odluku donio u sastavu koji su činili “predsjednik Suda prof. dr Kasim Begić, sudije dr Hans Danelius, prof. dr Louis Favoreu, prof. dr Joseph Marko, dr Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko”. Valjda se već na prvi pogled vidi da među njima nema niti Srba, a niti sudija iz Republike Srpske. Dakle, dvojica stranih sudija i četiri sudije iz Federacije BiH (dvoje Bošnjaka i dva Hrvata), a po zahtjevu za ocjenu ustavnosti nadležnosti Republike Srpske da donosi imovinske zakona koji je podnio Alija Izetbegović s namjerom da joj ta nadležnost bude oduzeta, odlučili su 2000. godine da je ta nadležnost Republike Srpske ustavna i nesporna sa stanovišta Ustava BiH!

Jedanaest godina poslije, 2011. godine, Ustavni sud BiH u novom sastavu, sa novim strancima i sa jednim bivšim vršiocem dužnosti predsjednika SDA i jednim bivšim potpredsjednikom SDA, a po zahtjevu tadašnjeg predsjednika SDA Sulejmana Tihića, oduvao je prašinu sa Daneliusovog izdvojenog mišljenja i pretvorio ga u novi stav Ustavnog suda BiH. To nam je od tada pa do danas pojelo trinaest godina života i upropastilo put BiH ka EU (pa čak i u NATO dok je bilo načelne saglasnosti po tom pitanju). De facto, u ponovljenom pokušaju da se posluže Dejtonskim mirovnim sporazumom kao “švedskim stolom”, bošnjački kadrovi su protivustavno i nepoštujući Ustav BiH, koji su obavezni da štite, zloupotrijebili način odlučivanja u Ustavnom sudu BiH i time protivustavno napali nadležnosti entiteta – uspješno u smislu ometanja nadležnosti i neuspješno u vezi s krajnjim ciljem da se stvori nova nadležnost BiH.

Moć ustava

Intervencije visokih predstavnika za BiH ne predstavljaju upotrebljive dokumente za rješavanje pitanja vezanih za imovinu na način koji bi to bilo drugačije od ustavne strukture i podjele nadležnosti utvrđene Ustavom BiH iz 1995. godine. Ni po Aneksu 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma, ni po tzv. Bonskim ovlašćenjima, oni nemaju nadležnost da donose zakone. Tu činjenicu u nekim domaćim odnosim stranci uporno ignorišu, pa su nam tako nametnuli brojne protivdejtonske odluke. No, kada je u pitanju imovina, kao i dalje raspolaganje tom imovinom, ta praksa korišćenja odluka visokih predstavnika strancima je problematična. Imovina je ipak nešto čemu je potrebna trajnija pravna sigurnost, a ona se odlukama visokih predstavnika ne može postići. Ne samo da bi to što neki stranac stekne imovinu protivustavnim putem prethodno prepisanu na BiH, bilo osporeno svakom značajnijom političkom promjenom, nego ta imovina u očima potencijalnih poslovnih partnera ili banaka (koje je sigurno ne bi tretirale kreditno validnom) nikada ne bi imala status imovine koja uživa pravnu sigurnost, pa tako ne bi ni bila interesantna za regularan pravni promet i zakonito privređivanje. E zato postoji pritisak (sankcije i sl.) da domaće institucije aminuju želje i interese stranaca i donesu zakon koji bi to omogućio.

Jasno je da je uloga Ustavnog suda BiH bila i ostala “da stvori konfuziju između ustavnih nadležnosti institucija BiH i entiteta, na jednoj strani, i pitanja ko ima pravo na određenu imovinu, na drugoj strani, te da tako stvorenu konfuziju iskoristi za donošenje odluka kojima stavlja van snage zakone Republike Srpske”. Da time dugoročno ometa Republiku Srpsku u vršenju ustavnih nadležnosti i ekonomski je iscrpljuje. Odluka većine sudija u Ustavnom sudu BiH da na takav način i u produženom trajanju ruše Ustav BiH i ustave entiteta, tj. da otvoreno napadaju ustavni poredak koji bi trebalo da štite, jeste očigledan zločin koji će prije ili kasnije biti savladan i kažnjen ili će BiH zbog nje patiti do iznemoglosti. Nasuprot tome, odluka Ustavnog suda Republike Srpske, koja je između ostalog i u potpunoj saglasnosti sa odlukom Ustavnog suda BiH U-5/98 iz 2000. godine, da izdrži pritiske i još jednom istupi u korist zaštite ustavnosti u BiH i Republici Srpskoj potvrđuje kolika je moć naših ustava i koliko je značajno da im svi mi dajemo neophodno poštovanje. Ne samo na ovom pitanju, jer naši ustavi zaista nisu “švedski sto” i bez njih zaista nema “mirne Bosne”. To u našem slučaju nisu ni metafore, niti mataforički frazemi, nego jasno izgovorene činjenice.