Ugledni srpski lingvista Sreto Tanasić izjavio je da je nametanje „bosanskog jezika“ protivustavno i da proglasiti taj jezik, koji bi bio i u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj, nije moguće sa naučne, lingvističke osnove.
Tanasić, koji je i predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika, izjavio je Srni da su i hrvatski lingvisti primijetili da iza odluke Bošnjaka da proglase svoj jezik i nazovu ga „bosanski“ stoji namjera da se u BiH taj jezik proglasi za jedini, zemaljski, a srpski i hrvatski kao „jezici sa strane“.
Povodom odluke dvojice bošnjačkih poslanika da u Narodnoj skupštini Republike Srpske predaju u proceduru nacrt zakona o službenoj upotrebi službenih jezika BiH u Republici Srpskoj kojim se, uz srpski i hrvatski, pominje i „bosanski“, Tanasić je podsjetio da se nametanjem visokog predstavnika u Ustavu Republike Srpske ne pominju ni srpski, ni hrvatski, pa ni bošnjački jezik.
– Ako pođemo od samog Ustava Republike Srpske, njihov predlog nije uskladu s tim najvišim aktom jer se u njemu ne pominju ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački (ili kako Bošnjaci govore: bosanski) jezik, već jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda – ukazao je Tanasić.
On je naglasio da se Bošnjaci nisu bunili kad je visoki predstavnik nametnuo tako imenovanje jezika – asimetrično u odnosu na drugi entitet, te ukazao da je Zakon o jeziku i pismu srpskog naroda, koji je 1. juna 2022. godine usvojila Narodna skupština Republike Srpske, ispoštovao tu odredbu.
Namjera da se „bosanski“ proglasi zemaljskim
Tanasić je naveo da su Bošnjaci proglasili svoj jezik devedesetih godina 20. vijeka i nazvali ga „bosanski jezik“, dakle, drugačije od poznate prakse da se naziv jezika izvodi iz imena naroda.
On je istakao da ni srpski ni hrvatski lingvisti nisu prihvatili taj naziv, već su jednoglasni da je moguć jedino atribut „bošnjački“.
Shvatili su, rekao je Tanasić, da to nije nikakva greška, već namjera da u BiH taj bosanski jezik bude proglašen za jedini, zemaljski, a da su srpski i hrvatski „jezici sa strane“.
– Jedan od najvećih hrvatski lingvista druge polovine 20. vijeka i svjetski priznat stručnjak za standardne jezike profesor Dalibor Brozović je još 1999. godine u zagrebačkom časopisu „Jezik“ o tome rekao: „Govorimo li otvoreno, a nema smisla da lisičimo i okolišimo, prilično je jasno zašto Bošnjaci žele svoj jezik oblikovati i izgrađivati onako kako to njima odgovara po vlastitoj tradiciji i ukusu, što je njihovo nesumnjivo pravo, ali ako taj jezik nazovu ne bošnjačkim nego bosanskim, onda iz toga proizilazi da je to domaći, zemaljski jezik, a hrvatski i srpski da su uvozni i da bi Hrvati i Srbi zapravo trebali prihvatiti bošnjački jezik pod bosanskim imenom kao svoj i kao opšti jezik za BiH“ – naveo je Tanasić.
On je napomenuo da je „do rata sarajevski, potom njemački“ profesor Miloš Okuka, vrlo kompetentan za ovo pitanje, u publikaciji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS) 2012. godine napisao da je ta trojezičnost vještačka, iskonstruisana, politički i zakonski nametnuta.
Kako je tada istakao profesor Okuka, inauguracija „bosanskog jezika“ kao „trećeg“ jezika u BiH, pored srpskog i hrvatskog, jeste politički čin s pretenzijama da se on pod tim nazivom nametne cijeloj BiH i da se time potru srpske i hrvatske inačice, a „sve, naravno, bez nekog jezičkog idioma koji je postojao i koji je nekad ili ikad standardizovan pod tim imenom“.
Krađa srpske jezičke baštine govori odakle vjetar duva
Tanasić je istakao da je nesporno da je bošnjački jezik „poseban samo po imenu, dakle, simbolički jezik“ i ukazao da nema posebnog lingvističkog jezika bošnjačkog, koji bi imao svoju posebnu gramatičku strukturu i rječnik.
On je ukazao da je više puta navođeno da i većina bošnjačkih lingvista tako misli: da se taj jezik lingvistički ne razlikuje od srpskog, „a opet je, kažu, poseban jezik“.
– Da je profesor Brozović bio u pravu, kao i drugi hrvatski i srpski lingvisti, koji su vidjeli odakle vjetar duva, govori i činjenica da današnje Sarajevo nemilice i bezočno krade i preimenuje srpsku baštinu pisanu na srpskom jeziku – crkvenoslovenskom i narodnom, nastalu u srednjovjekovnim srpskim zemljama Bosni i Humu – pokušavaju da prisvoje to i podastru kao sadržaj tog novoizmišljenog jezika – upozorio je Tanasić.
On je konstatovao da, polazeći od činjenice da je u BiH ozakonjeno pravo da svaki konstituitivni narod naziva jezik po svome izboru, „niko Bošnjake ne može prisiliti da se usaglase sa mišljenjem nauke“.
– Međutim, posebno Bošnjaci ne mogu zabraniti srpskoj nauci, srpskom narodu, kao ni državnim organima, da taj jezik zovu u skladu sa pravilima srpskog jezika: ime jezika se izvodi iz imena naroda – bošnjački jezik, kako se imenuju i drugi jezici – objasnio je Tanasić.
On je istakao da, ako Bošnjaci imaju pravo na svoje imenovanje jezika, nemaju pravo da prisvajaju srpsko pisano nasljeđe niti djela savremenih srpskih pisaca, što uporno programski čine.
– Republika Srpska to mora ozbiljno shvatiti i sistematski braniti sve što pripada srpskom narodu, srpskom jeziku i srpskoj kulturi. Srpska struka, posebno Odbor za standardizaciju srpskog jezika, na to već duže upozoravaju i na to nas sve, struku, kulturnu javnost i, posebno, državu obavezuje i zakon o jeziku i pismu iz 2022. godine – poručio je Tanasić.
On je napomenuo da je na državnim organima Republike Srpske obaveza i da štite srpski jezički identitet, pisano nasljeđe nastalo na njemu, ali i da se bave ovakvim pitanjima koja će se stalno javljati.
Tanasić je rekao da je jezička struka, posebno svesrpsko sveinstitucionalno tijelo Odbor za standardizaciju srpskog jezika, na mnoga pitanja već dala stručni dio odgovora i davaće.
– Očito je da će u narednom periodu biti posla i za državu, u šta ovdje ne ulazim, kao i za Odbor za standardizaciju srpskog jezika i za imenovan, ali, nažalost, još nekonstituisan savjet za srpski jezik (zvanično – Savjet za standardizaciju jezika srpskog naroda i ćiriličkog pisma) pri Vladi Republike Srpske – ukazao je Tanasić.
