Ekonomski napredak Bosne i Hercegovine koči ponašanje i ucjenjivanje političara, loše pravosuđe i nesređene zemljišne knjige. Evropska unija je prestroga prema BiH koja, zbog toga, treba da se okrene sebi i unutrašnjem dijalogu, ako želi da napreduje. Ministri na nivou BiH jedino su radili na početku pandemije virusa korona, ostatak mandata je obilježen blokadama, rekao je, između ostalog, predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija u opširnom intervjuu za Bloomberg Adria.
Kakva je ekonomska pozicija BiH, šta je kočnica razvoja, koje nam se prilike pružaju, čime su opterećeni odnosi zemalja u regiji i kako su radili ministri BiH u njegovom mandatu, samo su neka od pitanja na koja je Tegeltija dao odgovor pri kraju aktuelnog mandata na čelu Savjeta ministara BiH.
Kako ocjenjujete trenutnu ekonomsku poziciju BiH i gdje je BiH u odnosu na zemlje regije po standardu, investicijama, razvoju, napretku ka EU?
Ako bismo mjerili sve zemlje Zapadnog Balkana po standardu građana, po investicijama, po procesu pridruživanja Evropskoj uniji, niko od nas nije u situaciji u kojoj bi mogli biti zadovoljni. Mi sebe doživljavamo kao sastavni dio Evrope, iako to formalno nismo, i zbog toga smatramo da bi standard građana, investicije i proces pridruživanja EU trebao ići mnogo brže. Teško je porediti BiH sa drugim zemljama jer ponekad dođemo u situacije da jedni drugima ne priznajemo čak ni statističke podatke. Zato bih više govorio o BiH gdje životni standard nije na očekivanom nivou i spadamo među regione sa najnižim životnim standardom. To, naravno, nije ohrabrujuće za stanovništvo, ali jeste činjenica da su BiH i oba entiteta u posljednje vrijeme značajno poboljšali primanja građana, prije svega onih za koje su oni odgovorni, a to su ljudi koji su zaposleni u javnom sektoru, penzioneri, socijalne kategorije. I poslovna zajednica u cijeloj zemlji, prije svega pod pritiskom odlaska radne snage, radila je na povećanju plata. To nas je dovelo u situaciju da prosječna plata u BiH premašuje prosječnu platu u većini zemalja u regiji. Ali, onda dođete do toga kako se u kojoj zemlji to pojedinačno obračunava. Moramo da radimo na tome da se životni standad i dalje povećava, iako je posljednje dvije godine prosječna plata značajno povećana u BiH.
BiH je pri dnu regije po prilivu stranih investicija?
Tegeltija: Kada su u pitanju investicije, moramo priznati da, kada govorimo o javnim investicijama, zaista ima napretka. Neke stvari zaista idu dosta brže, poput izgradnje Koridora 5c. U ovom trenutku najviše nam nedostaju investicije u privatnom sektoru i direktne strane investicije. Najveći problem za te investicije je politička situacija u BiH, ne sa stanovišta koliko je ona lošija u odnosu na druge zemlje u okruženju, već sa stanovišta načina kako pojedine političke strukture predstavljaju politički situaciju u BiH. Sjećate li se da je na početku godine bilo pitanje kada će početi rat u BiH, pa nam partneri koji bi mogli da investiraju, šalju vojnike da patroliraju po BiH. Ništa nam to nije potrebno, a to je ono što direktno utiče na strane investicije i svaka zemlja bez direktnih stranih investicija će biti u zaostatku jer je to dodatni novac koji ulazi u zemlju.
(Ne)rad institucija javnog sektora i pravosuđa utiče na privlačenje stranih investicija, mnogobrojne reforme nisu dovele do efikasnosti?
Slažem se, postoji problem o kojem se govori. Investitori traže šansu da počnu da rade, da se ne opterećuju procedurama dok nisu počeli da rade, te navode „kontrolišite nas kada počnemo da radmo koliko smatrate da je potrebno sa stanovišta poreskih i kontrolnih organa“. Tu postoji problem, on nije u suštini problem neefikasnosti i nespremnosti institucija, ni nedostatka želje da se radi, već prije svega postoji ono što nije uređeno u cijeloj zemlji, poput vlasničkih odnosa, imovine i slično i mnogi su investitori upali u zamku toga i vrlo teško izlaze iz nje. Najveći problem o kojem investitori govore jeste problem odnosa pravosuđa prema njima, njihovim sporovima, oni ne razumiju da procesi traju godinama i da, bez obzira na dokaze, može biti presuđeno na jedan ili drugi način. Država i svi nivoi vlasti pokušavaju da unaprijede pitanje tih imovinskih odnosa, to ide korak po korak, ali najslabija karika, koju mi zaista teško možemo riješiti, u ovom trenutku jeste pitanje pravosuđa. Ne postoji spremnost u pravosuđu da se razgovara, pravosuđe se smatra čedom međunarodne zajednice, ali oni su i najveći kritičari pravosuđa. Kada se traži reforma, nisu spremi da reaguju ili su spremni samo da se parcijalno bave reformom. To će i za novu vlast, koja dođe, biti najveći izazov, kako reformisati pravosuđe, ne u smislu da bude pod kontrolom političkih institucija, ali da se zna kome odgovaraju ljudi u pravosudnim institucijama. Ako nisu uradili svoj posao, ili ako su nanijeli štetu kompanijama, danas ne možete utvrditi ko je za to odgovoran.
Znači pravosuđe, nesređene imovinske knjige te duge i komplikovane procedure i sporovi su glavna kočnica ekonomskog napretka zemlje?
Da, sasvim sigurno, to stvara strah i nepovjerenje kada neko bira gdje da investira. Novac je vrlo osjetljiv na bilo kakav problem i investitori biraju da idu tamo gdje misle da neće imati problema. Naravno, nije univerzalni problem pitanje imovinskih odnosa i tome slično, ali jednostavno dođete u situaciju da neke lokacije, za poslove koje želite da radite, imaju te nedostatke. Ima u BiH mnogo prostora gdje su riješeni imovinski odnosi, mnoge lokalne zajednice uložile su ogroman novac u pripremanje poslovnih zona koje se nude, ali vi investitora ne možete odvesti gdje Vi želite, on sam bira mjesto gdje će uložiti. Ali, mislim da su vlade i kroz različite podsticaje i kroz olakšavanje rada inspektorata i poreskih uprava, kroz smanjenje doprinosa na plate, napravile jednu bolju klimu za same investitore. Ja se nadam da će, ako bude manji pritisak političkih tema na investitore, njih biti više. Po meni, i dalje najveći problem za strane investicije jesu političke teme i priče koje su najčešće otvorene zbog pokušaja da se ostvare unutarstranački ili neki nacionalni interesi, a nikako da bi se nešto ozbiljno napravilo u BiH.
BiH zaostaje u procesu pridruživanja EU, možemo li sami raditi na uvođenju evropskih standarda, bez da nam EU postavlja rokove?
Sa Evropskom unijom je uvijek po principu štapa i šargarepe, ali u zadnje vrijeme, čini mi se, sve više nam dolazi štap. EU je bila prestroga kada je postavila pred BiH 14 kriterijuma. Neke od tih kriterijuma druge zemlje su imale kada su pristupale EU, a nama su postavljeni za dobijanje kandidatskog statusa. Visoko je postavljena ljestvica, svi su svjesni toga i u EU. Nije više pitanje koliko ćemo mi uslova ispuniti, već koliko se njima dopadaju oni ljudi koji trenutno vrše vlast u BiH. Pristalica sam da BiH radi svoj posao, nevezano za uslove, da donosi ono što je potrebno zbog sebe. Nama treba bolji Zakon o javnim nabavkama, bolje rješenje za sprečavanje sukoba interesa, reforma pravosuđa; To treba da radimo, ali fali nam unutrašnji dijalog. Bez unutrašnjeg dijaloga nema dogovora i toga su svi svjesni. Smatram da smo trebali dobiti kandidatski status, iako BiH time neće posebno biti u boljem položaju, ili da će građani biti u prilici da osjete taj prvi korak, već je to poruka povjerenja i da građani jednostavno ne budu obeshrabreni tim putem prema EU. BiH nosi veliku odgovornost za proces pridruživanja EU, ali mislim da je EU svojim posljednjim odlukama o procesima pridruživanja, dodjeljivanjem kandidatskih statusa, pokazala jedan jako nefer odnos prema BiH i građani to teško mogu da zaborave.
Koliko je rat u Ukrajini uticao na BiH, gdje je najveća šteta, a šta su najveće šanse i prilike koje možemo da iskoristimo?
Rat u Ukrajini izazvao je krizu, dominanatno u Evropi, a i izvan nje, tako da BiH nije mogla biti pošteđena posljedica te krize. Direktna posljedica je kidanje lanaca snabdijevanja robama poput vještačkog đubriva, sirovina za proizvodnju, crnih i obojenih metala i slično, gdje smo u većoj mjeri uvoznici, nego što smo izvoznici. To nas je u većoj mjeri pogodilo. Indirektne posljednice krize su mnogo ozbiljnije pogodile cijeli svijet, pa i BiH. Ključno je pitanje energenata, doživljavamo šokove, a čini mi se da se situacija smiruje po pitanju naftnih derivata. Ono što smo mi uspjeli da dobro odradimo u BiH je pitanje električne energije, pokazalo se da, kada nečeg imate dovoljno i proizvodite, da možete da kontrolišete procese. Mi u BiH nismo pribjegli tome, kao što su neke zemlje, da napravimo situaciju da elektroprivrede ostvare ekstra profit na račun cijene električne energije, već smo pokušali zaštiti građane i poslovnu zajednicu. Rat se neće brzo završiti, to je nesporno, kriza će trajati i onaj ko bude spreman imaće manju štetu, a onaj ko ne bude spreman da se prilagođava, imaće velike štete. Mi smo sebi postavili kao cilj da ne smije doći do nestašica pojedinih roba. Naravno, svaka kriza je šansa, to je definitivno. Sada svako, ko dugoročno i u poslovnom smislu razmišlja, gleda šta to iz Ukrajine nedostaje na evropskom tržištu i pokušava da to nadomjesti svojim proizvodima i kvalitetom. To je velika šansa za neke od naših kompanija, a najviše prilika ima drvna industrija, pogotovo kod određenog stepena finalizacije. Problem s kojim se susrećemo je da smo morali da zabranimo izvoz peleta i drveta jer je bio ozbiljan pokušaj da se na štetu građana BiH, kroz stvaranje vještačkih nestašica tih proizvoda, ostvare ekstra profiti na evropskom tržištu.
Ali zabrana izvoza je dovela do lagerovanja peleta?
To je sad pokušaj igre, neko želi da i dalje pravi krizu, očekujući da zabrana izvoza istekne, pa da ostvari ekstra profit na evropskom tržištu. Definitivno, mi ne smijemo dozvoliti da građani BiH budu dovedeni u krizu i da nemaju neophodne proizvode sa domaćeg tržišta. Naravno, bez namjere da spriječimo privatne kompanije da ostvare ekstra profit na međunarodnom tržištu, ali dovoljne količine roba za domaće potrošače mora biti, a onda nek izvoze koliko god žele.
Hoće li biti produžena zabrana izvoza, da li je rješenje da se dozvoli izvoz u količinama koje su izvezene prošle godine?
To je odluka koju ćemo u dogovoru sa proizvođačima riješiti, naš prvi i osnovni zahtjev je da mora biti dovoljno robe za domaće potrošače, u prihvatljivim cijenama, a onda neka prodaju na evropskim tržištima pošto god žele. Kao što nismo to htjeli da napravimo na električnoj energiji, ne možemo dozvoliti ni njima na drvetu, jer od države dobijaju drvo po istim uslovima po kojima su dobijali i prije, imaju gotovo identičnu cijenu električne enegrije kao prije, ali sad bi građane BiH ostavili bez energenata, a ostvarili bi profit. Pregovori traju u smjeru da se obezbijedi sigurnost domaćeg tržišta, a ono što je višak da se izveze. Ima više rješenja, ali ovo je ključno, da ima dovoljno i po prihvatljivim cijenama za domaće potrošače.
Kao najznačajnije oblasti za razvoj BiH identifikovana je putna infrastruktura, već ste spomenuli Koridor 5c i njegov napredak, ali tu je i energetika kao perspektivna oblast, koliko je to iskorišteno?
Cijene po kojima prodajemo električnu energiju, gdje je veliki udio u cijeni socijalna komponenta, ograničava mogućnost domaćih elektroprivreda za neko ozbiljno investiranje. Višak koji prodaju na međunarodnom tržištu stvara im resurs za investiranje i ja se nadam da će biti spremni i da sami ulažu. Ali BiH mora biti spremna da svoje obnovljive izvore energije stavi na raspolaganje svima onima koji budu spremni ulagati. Mora se reći i da cijela Evropa prepakuje planove kada je u pitanju strategija razvoja energetike, bila je priča da zatvore sve termoelektrane, sve nuklearne elektrane, a sada ih ponovo otvaraju i počinju gradnju novih. BiH treba nova strategija razvoja energetike, ali najvažnije je za građane i privredu da će struje biti u dovoljnim količinama u idućem periodu i da će se cijene zadržati u prihvatljivim okvirima.
U kojoj su fazi i kako otkočiti prekogranične projekte kao što je izgradnja hidroelektrane sa Srbijom, gasovoda Turski tok i Južne interkonekcije, graničnog prelaza i spajanje mostom sa Hrvatskom?
U principu je pomalo zabrinjavajuća reakcija iz Sarajeva gdje postaje upitna prekogranična saradnja samo kada se pojave projekti sa Srbijom, a kada se pojave projekti prema Hrvatskoj, onda to ide lakše. To su po meni gruba politička miješanja u odnose i ne mogu nikako da razumijem o čemu se radi. Što se tiče projekata snabdijevanja gasom, Republika Srpska je otvorila priču sa Gaspromom da gradi elektrane na gas i to se zaustavlja na pitanju prelaska državne granice sa Srbijom, kod Bijeljine. Drugo pitanje je Južna interkonekcija, gas koji bi dolazio od Rijeke, preko Splita, Hrvatska je spremna izgraditi komunikaciju do Zagvozda, s druge strane granice BiH, kod Posušja. Taj gasovod u BiH dalje ide prema Mostaru, Novom Travniku, pa do Zenice i Sarajeva. Tu postoji problem unutar Federacije BiH, neslaganja ko upravlja tim gasovodom. U Sarajevu smatraju da je normalno da ide Južna interkonekcija u FBiH, ali da je neprihvatljiv gasovod koji ide u Republiku Srpsku. Ja se nadam da svi u Sarajevu razumiju da ne mogu praviti takve ucjene i da su ta dva projekta potrebna BiH, jer dobijamo nove izvore za proizvodnju električne energije i sigurnost snabdijevanja. Pored ovog projekta, imamo i proces blokiranja izgradnje hidroelektrane Buk Bijela, mnogi znaju da je to započeto prije rata, Drina i vrijeme protiču. Bio sam u Vladi Republike Srpske kada smo koncesiju za tu hidroelektranu dodijelili njemačkoj kompaniji, koja je kasnije odustala, i tada u Sarajevu nisu imali ništa protiv, a sada, kada zajednički to rade elektroprivrede Srbije i Republike Srpske, sada imamo problem. Za sve što dolazi iz Beograda, Sarajevo pokušava da napravi problem.
A auto-put Sarajevo-Beograd?
Ne prave zvanično problem, ali ne utvrđuju trasu, niti šta počinju raditi. Mislim da je to politička priča o izgradnji auto-puta, prije svega zbog Tuzle i nekih krajeva, ali mislim da u Sarajevu neće početi ništa da rade na tom putu. Imamo i izgradnju aerodroma u Trebinju, gdje je ta investicija veća nego ukupne godišnje strane investicije u BiH, a koju takođe spore.
Ima li šanse da BiH uđe u „Otvoreni Balkan“, i to je jedno od pitanja o kojem nema saglasnosti u BiH, da li je pravljena analiza šta bi to značilo i koje su prednosti ili mane?
Ako pitate javnost i privrednike u BiH, oni su za „Otvoreni Balkan“. Ako pitate političare, predstavnici srpskog i hrvatskog naroda su za i većina bošnjačkog naroda. Ali, to pitanje je pitanje stava pojedinih stranih ambasada koje su protiv „Otvorenog Balkana“ i to su uspjeli nametnuti dvojici članova Predsjedništva BiH. Očigledno je da, dok je ovaj sastav Predsjedništva, do pridruživanja BiH toj inicijativi neće doći. To pravi veliku štetu privrednicima u BiH i svaki dan će ta šteta biti veća. Biće problem i za građane. Dešavaće se da će roba iz Tirane, na primjer povrće, mnogo brže i lakše stizati u Beograd nego povrće koje ide iz Bijeljine. To su nemjerljive štete, tako je i za drvne i mnoge druge proizvode. Drugo pitanje je pitanje prelaska granica, oni koji su u „Otvorenom Balkanu“ imaće posebnu traku za prolazak, pa ćemo doći u situaciju da građani BiH čekaju na granici iz Srbije u Makedoniju, dok će drugi nesmetano prolaziti. To su štete koje političari svjesno prave zbog političkih interesa. Skup te inicijative je ponovo početkom septembra, biće i sajam vina, biće premijeri, a mi i naši proizvođači vina ćemo opet biti samo gosti. Nadam se da će u Predsjedništvo doći jedna nova struktura i da će se odblokirati pristupanje BiH „Otvorenom Balkanu“.
Most na Savi prema Hrvatskoj je napravljen, čeka se pristupna saobraćajnica sa hrvatske strane, ali sada se javlja problem graničnog prelaza?
Mi smo uvijek bili otvoreni prema Hrvatskoj, uvijek smo nudili rješenja. Izgrađen je most i granični prelaz Gradiška, sa stane BiH, i spremni smo sutra da taj prelaz radi, ali nažalost s druge strane nije tako. Dok smo gradili most nije ništa urađeno da se izgradi pristupna cesta u Hrvatskoj. Put od sedam kilometara ne predstavlja prepreku za bilo koga, a kamoli za zemlju članicu EU, ali nisu ništa uradili. Sada su započeli proces izgradnje pristupne ceste, a onda se otvorilo pitanje graničnog prelaza sa hrvatske strane, još ga nisu počeli projektovati. U idealnim uslovima za godinu i po dana može biti završena cesta, a ako ponovo budu kupovali vrijeme za izgradnju prelaza, onda to neće biti u funkciji još dvije godine. Naša je ponuda da na graničnom prelazu, koji mi imamo, napravimo zajednički prelaz, ne bi bio prvi, imamo ih u Gradini i u Kostajnici. Za sada ne postoji spremnost Hrvatske za takav dogovor, nema izjašnjenja, ali insistiraćemo da, kada bude završena cesta, počnemo zajednički da radimo na našem graničnom prelazu, dok ne izgrade svoj. Očekujem da će biti fleksibilniji kada uđu u sistem Šengena.
Pri kraju ste aktuelnog mandata na čelu Savjeta ministara BiH, čime se možete pohvaliti, a šta niste stigli da uradite, a namjeravali ste?
Ocjenu o mom radu neka donesu građani na izborima, kako je radio prethodni Savjet ministara BiH, rekao je narod na izborima. Ja nisam u Savjet ministara otišao da bi ispunjavao želje analitičara ili neke politike, ja sam otišao da radim u interesu građana BiH. I bio sam spreman u svakom trenutku da radim, a ne da se bavim političkim temama. Otišao sam s dobrom namjerom, s namjerom da rješavamo probleme ljudi i privrede, ali ovaj mandat Savjeta ministara BiH obilježile su blokade, sa različitih strana, a način odlučivanja u Savjetu jeste pogodan za blokadu. Svi nesporazumi između Banjaluke i Sarajeva, ali i između SDA i HDZ-a, stalno su se lomili na Savjetu ministara. Mogli smo više, da se željela dati šansa realizaciji projekata. Nismo bili formirani godinu dana, nismo bili kompletni, imali smo pandemiju i blokadu. Ono čim sam jedino zadovoljan jeste da smo u toku pandemije bili na jednoj strani kada je u pitanju korona, da smo odlično sarađivali, lako i brzo donosili odluke, da smo obezbjeđivali sredstva. Tu smo pokazali da smo dobri, ali za sve drugo Savjet ministara je uglavnom služio da se blokiraju različiti procesi.
