Tegeltija: Recept uspješne i propale države – sve što su Flamanci u Belgiji shvatili, a Bošnjaci u BiH nisu

16
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Država koja 30 godina nije u stanju da uspostavi unutrašnju koheziju i funkcionalnost kao osnovnu platformu života svih svojih građana i koja ne može da izvršava svoju osnovnu funkciju artikulisanja i implementacije zajednočkog interesa svih koji u njoj žive, nema nikakvu budućnost – napisao je Milan Tegeltija, savjetnik predsjednika Republike Srpske, u svojoj kolumni.

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

BiH je prosto rečeno ne samo beskorisna, ona je teret svojim građanima.

Države postoje zbog ljudi koji u njoj žive a ne ljudi zbog države, to je osnovni postulat države kao oblika organizovanog življenja ljudi.

Mnoge su države nastale nakon unutrašnjeg konflikata i ratova ali su one koje su opstale nakon takvih sukoba to uspjele tako što su uspjele da se nametnu kao potrebne i korisne svojim narodima i građanima a ne samo da se nametnu da bi postojale, same radi sebi da same sebi budu cilj.

Uzmimo npr Belgiju ili Švajcarsku države čiji narodi čak ne govore istim jezicima i čiji se gradjani kada govore svojim maternjim jezikom (Švajcarska -njemačkim italijanskim i francuskim a Belgija – Valonskimi Flamanskim) međusobno uopšte ne razumiju. Obe države nastale su nakon krvavih sukoba i ratova kompromisima.

Građani tih država imaju puno toga manje zajedničkog od naroda u BiH, ali za razliku od BiH, Švajcarska i Belgija kao države su uspjele prije svega da artikulišu smisao zajedničkog življenja, da državu učine korisnom svim svojim građanima jednako uz istovremeno izbjegavanje medjusobnog poništavanja različitosti.

Uspjele su da nadvladaju čak i tako očigledne različitosti kao što je jezička barijera, himne su im trojezočne u Švajcarskoj i dvojezične u Belgiji.

Postavlja se u pitanje kako su te zemlje to uspjele u mnogo težim okolnostima i uz mnogo veće različitosti nego što su u BiH.

Uspjele su tako što nisu forsirale jedan narod, jedan jezik, jednu politiku, jednu percepciju države nego upravo suprotno shvatile su da je jedini način njihovog dugoročnog opstanka politički konsenzus i nenametanje jednog kao ispravnog.

Shvatili su da država ako želi da postoji kao jedna ona mora jednako da uvažava stavove svih, shvatili su da svaki pokušaj „većinske majorizacije“ i „političke prevare“ nužno vodi u propast države i to jednostavno nisu radili niti rade.

Belgiji čak nije problem čak i da imaju dva predsjednika Ustavnog suda (jednog Valinca i jednog Flamanca) i da im sastav sudija tog suda bude etnički podijeljen na jednak broj Flamanaca i Valonaca kao i gornji dom parlamenta (iako su 60 odsto stavnika Belgije Flamanci a 31 odsto Valonci).

Ono što su shvatili je da ako žele da budu jedna država jednako moraju uvažavati šta misle 31 odsto Valonaca kao i 60 odsto Flamanaca, i da onih 60 odsto Flamanaca nigdje ne smije da preteže i svojata državu kao samo svoju.

Shvatili su da moraju da zanemare da ih ima više od Valonaca i da to nikad ne smiju ne samo iskorištavati kao argument u politici, nego se to nigdje ne smije osjetiti u procesu odlučivanja, u državnoj upravi, u unutrašnjoj i spoljnoj politici.

Shvatili su da Belgiju kao državu ni na koji način ne smiju svojatati i Valoncima nametati svoje vizije te države, nego da zajedno sa Valoncima moraju pronaći neku zajedničku viziju i onda nju zajednički gurati, bez pbzira što bi oni (Flamanci) da su sami to možda drugačije.

Sve ono što su npr u Belgiji Flamanci shvatili Bošnjaci u BiH nisu, i zato Belgiju kao svoju državu percipiraju svi Valonci i svi Flamanci, zato je Belgija država koja je korisna i potrebna svim Flamancima i svim Valoncima, zato im čak ni različitost jezika ne predstavlja problem, zato je Belgija prosperitetna država koja svojim postojanjem uvažava i čini korist svim svojim građanima bili oni Flamanci ili Valonci , a BiH nije korisna ni jednom svom građaninu bio on Srbin, Bošnjak ili Hrvat.

Da pojednostavima sve ono što je Belgija kao država uspjela, uspjela je zato što su većinski Flamanci shvatili da ne mogu i ne smiju svoju volju i percerpcije pokušavati nametati manjinskim Valoncima.

E to je ono što Bošnjaci nisu shvatili i ne shvataju evo već 30 godina, pokušavajući da svoje percepcije i vizije BIH nametnu Srbima i Hrvatima, pokušavajući da OVLADAJU sa BIH i da je suštinski učine svojom državom u kojoj će se oni pitati a Srbi i Hrvati biti politički dekor multietničnosti.

Ali to tako jednostavno ne funkcioniše.

Zbog takve politike političkih predstavnika Bošnjaka BiH je propala država koja je suštinski teret svim svojim narodima i građanima, koja umjesto da čini život lakšim i boljim svima, ona svim narodima i građanima i svakom čovjeku pojedinačno stvara frustraciju i nezadovoljstvo, a države koje ne postoje zbog ljudi, i koje ne mogu da prevladaju unutrašnje konfilkte koje ljudima ne čine život lakšim nego težim nemaju smisao postojanja i nužno vremenom nestaju.