Vasić: Jelka Žonglerka, seoska paščad i lajanje na mjesečinu

101
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Piše: Rajko Vasić

Nekad davno, u jednom selu bilo je crno čupavo pašče, jedino takvo u širokom kraju. Čupo je bio lak na živcima, pa seoski momci, noću, kad idu s kakvog prela, bace kamen na njegovu kućicu.

Čupo se katapultira nadvor i zalaje ko da je smak svijeta. Svako božije pašče u selu, uključi se u orkestar. Samo je jedan Tornjak, polutan, uvijek, pri takvim izlivima masovne komunikacije, ostajao da spava usvom uglu pod šupom. Seljani su pripovijedali da je gluv, da se napio jedući tretrule pale kruške, ali nikad ništa nisu odgonetnuli.

Zimi, kakve su tada zime bile, kad pritisne golomrazica, poinji i posmrzava sve, upekne Mjesec spremajući zemišta za dugi snijeg, Spavač izlazi i do predzoru laje na mjesečinu. Dok svi drugi njuške drže u svom repu i ne mrdaju ni ušima. A ukućani im pišaju u tikve.

Seljani su, opet, govorili da je to njegovo ovčarsko porijeklo, da se sjeća kako su njegovi čuvali ovce na smrznutoj planini.

Uglavnom, ostalo je to kao lajanje na mjesečinu. Dok se za neke druge, ljude, ponekad, govorilo da laju na zvijezde.

Mnogo kasnije, kad su crnu srpsku zemlju, premrežili Šešeljevi radikali, i kad su se dogodili prvi višestranački izbori, u Banjaluci su se mnogi crnoparaši uključili u radikale.

Bio je to kriminalni polusvijet, isti kao politički polusvijet, koji je Šešelje okupio.

Oni su se, ispočetka legitimisali kao donatori. Imali su tih nejasnih, neoporezovanih, para ko blata.

Kad su se malo ukotvili, počeli su, na sastancima, da diskutuju, predlažu, zahtijevaju…

Onda im je jedan viđeniji radikal, na jednom sastanku, rekao: Vi ste donatori, nemate šta da pričate, vi dajete pare, mi vodimo politiku.

Sigurno ima još živih politički glupih Banjalučana koji to mogu potvrditi.

Mnogo kasnije, preživili donatori, rodbina i potomci donatora i PGB, glasaće i agitovati za balonačelnika Banjaluke. Kako bi sa njim i PDP-om, ostvarili ono što nisu mogli sa Šešeljevim radikalima. Da ovladaju zemljištem, gradom, parama i lopovima.

Nešto prije toga, Jelka Žonglerka, u svjetskim razmjerima poznata kao Džejlen Prezidental, navučena je na to lajanje na mjesečinu.

Uprli su prstom u onog traktoristu i rekli, to je tvoja mjesečina.

Za to vrijeme su joj aranžirali da ne ide kao kandidatkinja za gradonačelnika Banjaluke. Pred tobom je sjajna karijera, Montevideo, nisi ti za Katar.

Smjestili su joj kandidaturu za predsjednika Srpske. A znali su da ne može da pobijedi. Da bi prikrili to da znaju, digli su lavež da su joj pokrali glasove.

Ispočetka je izgledalo da je jebla Mara devet govedara, a, onda, govedari su se zavratili, pa jebali Maru.

Nakon svega, idu izbori u PDP-u. Crnoparaši mogu preuzeti ne samo Banjaluku, već i Partiju demokratskog progresa.

Jelku su ostavili i bez poslaničkog mandata. A tamo se tako dobro lajalo.

Ostavili je bez mogućnosti da u partiji komanduje bratiji.

Ostavili je bez mjesečine. Nema gdje ni da cvili.

Na sljedećim izborima, ako bude dovoljno bolesna, može na nečiju listu, ko Mihajlica.

Egzistencijalistička transcedencija, ovostrana onostranost, još nije odgovorila na pitanje: Da li je bolje lajati kad svi laju, a niko ne zna zašto se laje, ili sam lajati na mjesečinu, kad ni mjesečina ne zna da laješ?