Velka Živković, koja je rođena u Kamenici kod Zvornika, 33 godine ne zna gdje su kosti njenog oca Želimira i brata Miloša Zelenovića, koji su nestali tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.
– Najteže nije kada izgubite nekoga. Najteže je kada ne znate gdje počiva. Trideset tri godine palimo svijeće, a ne znamo gdje su kosti mog oca i brata – rekla je Živkovićeva u svjedočenju za Memorijalni centar Republike Srpske.
Otac Želimir radio je u rudniku u Austriji kako bi porodici obezbijedio bolji život i zahvaljujući njegovom radu izgradili su porodičnu kuću u kojoj su odrastali Velka i njena dva brata, Miloš i Milan.
– Nismo imali mnogo, ali smo bili srećni. Otac je sve sticao svojim radom, a nas je učio da budemo složni i da jedni drugima uvijek budemo oslonac – rekla je Živkovićeva.
Početkom devedesetih godina, dok su mnogi mladići dolazili u svoja sela da organizuju straže, Miloš je napustio posao u Beogradu i vratio se u Kamenicu, te se kao pripadnik rezervnog sastava policije Republike Srpske od prvog dana uključio u odbranu svog kraja.
– Nikada nije govorio da mrzi bilo koga. Volio je svoj narod, svoju slavu i svoje običaje. Smatrao je da je njegova dužnost da brani svoj dom – ispričala je Živkovićeva.
Ona je u to vrijeme već bila udata i sa trogodišnjim sinom početkom aprila 1992. godine izbjegla je u Mali Zvornik, a njen otac je, zbog narušenog zdravlja, otišao kod poznanika u Rumu, dok su braća ostala na položajima.
Posljednji put je brata Miloša vidjela krajem septembra 1992. godine.
– Rekao mi je: „Ti čuvaj djecu. Ne vraćaj se. Ne znamo ko će od nas ostati živ“. Kao da je osjećao šta će se dogoditi – navela je Živkovićeva.
Nekoliko sedmica kasnije, 6. novembra 1992. godine, položaji Vojske Republike Srpske na Glođanskom brdu napadnuti su iz više pravaca, a prema svjedočenjima preživjelih saboraca, Miloš je prvi upozorio borce da su okruženi i pokušao da omogući njihovo izvlačenje.
Vjeruje se da je prilikom povlačenja upao u zasjedu pripadnika muslimanskih snaga i od tog trenutka gubi mu se svaki trag.
Porodica je kasnije dobijala različite informacije, te su jedni tvrdili da je živ zarobljen i odveden u Cersku, drugi da je ubijen i bačen u rijeku Drinjaču, ali nijedna od tih informacija nikada nije potvrđena.
– Tražili smo ga svuda. Išla sam na svaku identifikaciju, raspitivala se kod svih koji su mogli nešto znati. Do danas nismo dobili nijedan odgovor – ispričala je Živkovićeva.
Samo nekoliko dana kasnije porodica je doživjela novu tragediju, kada je otac Želimir, koji je nakon liječenja u Loznici krenuo prema Kamenici kako bi pronašao svoje sinove, nestao na putu.
Prema saznanjima porodice, stigao je do područja Jošanice, odakle je dalje bila linija pod kontrolom muslimanskih snaga i od tog dana više nikada nije viđen.
Porodična kuća u Kamenici opljačkana je i zapaljena.
Više od tri decenije Velka Živković, njena majka i brat tragaju za istinom. Podigli su spomenik, iako ih nikada nisu pronašli.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata, koja će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Centra.
Centralna komemoracija povodom stradanja 3.267 Srba srednjeg Podrinja i Birča od 1992. do 1995. godine održana je danas u Bratuncu u prisustvu najviših zvaničnika Republike Srpske i Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija.
Naziv ovogodišnjeg programa je „U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide“.
