Višković: Rezolucija istorijski ne znači ništa, ali politički može napraviti problem

15
Foto: Goran Šurlan/RAS Srbija

Usvajanje rezolucije o Srebrenici na ovakav način je možda i početak kraja Ujedinjenih nacija, u obliku u kojem smo ih do sada znali. Očito je ovo postao prostor lobističkih, interesnih sfera, gdje je pogaženo međunarodno pravo, rekao je u intervjuu za Banjaluka.net predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković govoreći o najavi usvajanja rezolucije o Srebrenici na sjednici Generalne skupštine UN-a.

– Ta rezolucija u istorijskom smislu ne znači ništa, ali u političkom smislu predstavlja veliki problem jer će poremetiti odnose unutar BiH – kazao je premijer Višković.

Glasanje je najavljeno za 23. maj. Vlada je SB UN uputila svoj izvještaj, ali i Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije o stradanju svih naroda u Srebrenici u periodu 1992-1995. godine. Šta Vi očekujete i kakve će ovo posljedice imati?

Hipoteku genocidnosti koju nosi ta rezolucija nosiće svaki Srbin bez obzira gdje se nalazi. I to je ono što bi svi Srbi širom svijetu trebalo da razumiju.

Ne tiče se ovo samo Srba iz Republike Srpske, nego svih. Prije svega želim da zahvalim Srbiji na razumijevanju i na diplomatskim naporima. Prije svega predsjedniku Vučiću i njegovom timu. On je već dva puta boravio u Njujorku, gdje je lobirao i održao na desetine sastanaka s predstavnicima brojnih zemalja.

Međutim, ovo je politička priča. Gdje Srbija prođe u lobiranju, za njima idu Nijemci i pokušavaju to pokvariti. Dakle, vidite da postoji politički interes kako bi oprali svoju biografiju.

Ja sam u jednom momentu rekao da je ovo možda i početak kraja Ujedinjenih nacija, u obliku u kojem smo ih do sada znali. Očito je ovo postao prostor lobističkih, interesnih sfera, gdje je pogaženo međunarodno pravo.

Prije mjesec dana promijenjena su pravila glasanja, upravo da se ne bi doživio fijasko tokom glasanja. Oduvijek je bilo da su suzdržani dodavani onima „protiv“. Ako je zbir suzdržanih i „protiv“ veći nego „za“, nijedan dokument ne može biti usvojen. Dakle, ako su 193 zemlje s pravom glasa, njima treba 97 ruku za prostu većinu. Oni je nemaju. Neće je imati ni do 23. maja. Danas se govori o nekih 80 zemalja koje će glasati „za“.

Ono što želim naglasiti je da su sve rezolucije koje su se odnosile na genocid usvajane jednoglasno. I to nešto govori.

Rezolucije Generalne skupštine nisu obavezujuće, za razliku od rezolucija Savjeta bezbjednosti UN. Ova rezolucija je više protokolarna. Međutim, bošnjački narod i neke neprijateljski nastrojene vlade i zemlje prema Republici Srpskoj misle da tu rezoluciju u narednom periodu mogu da koriste u političke svrhe.

Šta to znači?

U smislu da Republiku Srpsku proglase genocidnom pa da traže da se ukine itd. Sada imamo i informaciju da drugi amandman Crne Gore, koji kaže da je Republika Srpska neupitna, nije usvojen. Usvojen je onaj koji kaže da je odgovornost pojedinačna. To znači da se Republika Srpska ne može tretirati kao genocidna. Međutim, oni su igrali na varijantu da poslije te rezolucije krenu ka pokušaju ukidanja Srpske.

Vlada je poslala i izvještaj o stradanjima svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine Nezavisne međunarodne komisije na čijem čelu je Gideon Grajf.

Komisija u kojoj su bili neki od najvećih autoriteta iz oblasti koja se bavi genocidom, utvrdila je da se tu nije desio genocid. A oni su obradili period od 1992. do 1995. godine, a ne samo nekoliko dana jula 1995. Kada je izvještaj objavljen, kao Vlada smo se potrudili da izvještaj dođe do svih ambasadora zemalja članica Ujedinjenih nacija.

Da li će neko od njih da ga pročita, nisam optimista. Ima više od 1.000 stranica, ali dovoljno je da pročitaju samo zaključak. Biće im jasno kako se manipulisalo brojevima. Jedan broj njih koji se vode kao sahranjeni danas je živ. Ima onih koji su stradali prije i poslije tih dešavanja.

Takođe, 28. divizija tzv. Armije RBiH u tom periodu odlučila je da izvrši proboj od Srebrenice prema Tuzli, skoro 80 kilometara kroz teritoriju koju je tada kontrolisala Vojska Republike Srpske. U tom njihovom proboju je stradalo negdje oko 2.300 lica. Tu je, nažalost, bilo 1.200 onih koji su izgubili život na način koji nije u skladu s važećim konvencijama i to je, po meni, težak zločin. Zločin pojedinačnog karaktera i najveći broj tih pojedinaca je ili presuđeno ili su u sudskim sporovima.

Ta rezolucija u istorijskom smislu ne znači ništa, ali u političkom smislu predstavlja veliki problem.

Na koji način?

Može da se odrazi na odnose unutar BiH. Predstavnici drugog entiteta u zajedničkim institucijama su zloupotrijebili svoj položaj. Srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović je s razlogom podnijela određeni broj krivičnih prijava. Ne može ambasador BiH pri UN da lobira za ovaj dokument iza leđa Predsjedništva BiH, koje je nadležno za spoljnu politiku.

Možemo čak reći i da je ministar inostranih poslova Elmedin Konaković vjerovatno znao za ta dešavanja, a o tome nije obavijestio Predsjedništvo BiH.

Vjerovatno su znali i članovi Predsjedništva Komšić i Bećirović.

Ne mogu sad da tvrdim da li je Komšić znao ili nije. Bećirović vjerovatno jeste. Bećirović već neko vrijeme o trošku građana BiH boravi u SAD i lobira za rezoluciju. Ako misli da lobira za budućnost BiH, griješi. Oni ovim BiH prave više štete, nego koristi, iako se kunu u BiH i njene institucije.

Rezolucije Generalne skupštine su neobavezujuće, a SB UN su obavezujuće. Međutim, imamo na sceni nepoštovanje Rezolucije 12 44 SB UN po pitanju Kosova i Metohije od strane političara iz Sarajeva, koji pri tome krše i zvanični stav institucija BiH u koje se kunu. Nedavno su neki glasali i za prijem tzv. Kosova u Savjet Evrope.

Već sam to rekao da je ovo možda i početak kraja Ujedinjenih nacija u ovom obliku. Ovo je toliko grubo kršenje međunarodnog prava. Oni sijeku drvo na kome su jedna grana. Ako pogazite međunarodno pravo, na kojem počiva i Povelja UN, šta ste napravili? Rušite tu instituciju.

Ipak, siguran sam da poslije izbora koji se dešavaju u Evropi u toku godine, pa onda na kraju kao šlag na tortu i izbori u Americi krajem godine, ili će ovo otići tamo gdje ne treba, ili će se stvari dovesti u red i posložiti na pravo mjesto. Nadam se ovom drugom. Mi kao narod moramo da budemo pametni, da budemo koliko je god moguće jedinstveni, da ne napadamo jedni druge zbog gluposti.

Mi smo u globalnom svijetu čamac. I kada su veliki talasi, onda nastojite da svoj čamac, pošto nije kruzer, provučete do mirne vode i sigurne obale i da se spasi.

Rekli ste da smo mali da utičemo na to, vidjećemo šta će biti i poslije novembra i u kojem će pravcu svijet. Kako Republika Srpska da očuva stabilnost, mir, politički, ekonomski, u svakom smislu? Koliko je teško funkcionisati u ovim uslovima i šta je recept kako da se izdrži do možda boljih vremena?

Već sam rekao. Moramo biti saborni, moramo biti pametni i moramo razumjeti situaciju u kojoj živimo. Ne smijemo se ponašati kao da se ovo dešava tamo negdje. Ne smijemo na prvo mjesto staviti neki moj lični interes. Na prvo mjesto moramo staviti kolektivni interes, a to je interes Republike Srpske. Da se nekako svi pokušamo sačuvati. A da bismo se svi sačuvali, moramo se odreći nekih stvari, u smislu da bar ne ispoljavamo bahatost, nepoštovanje, nego da se zajedno okrenemo i da zajedno upravljamo tim čamcem o kome sam maloprije govorio.

Ako imate veći broj veslača koji znaju upravljati tim veslima, veće su šanse da se sačuvate. A ako ste sami u tom čamcu, kako god veslali, nećete na dobro izaći. Zato sam pozvao na naše jedinstvo, da na neki način malo zaboravimo ko je opozicija, ko je vlast. Da ne podliježemo uticaju pojedinaca koji nekome doznače neki iznos sredstava i onda vi za taj novac bljujete i pljujete. I ono što je tačno i ono što nije tačno.

Ali, kako očuvati Republiku Srpsku ekonomski? Uvedene su sankcije, vrši se pritisak na banke, a Republika Srpska nedavno je izgubila spor s Vijaduktom, čime se vrijednost izgubljenih sporova popela na 330 miliona KM. Kako će to biti riješeno?

Krenuću od ovih sporova, ne želeći nijednog momenta da nešto branim ili napadam. Međutim, i ovdje je politika umiješala prst, pa se potežu samoupravni sporazum iz 1979, 1983. godine i slično. Nekoliko desetina puta na sjednicama Vlade postavio sam pitanje – a gdje su naši samoupravni sporazumi pa da i mi možemo nekoga tužiti?

I onda dođete do onog famoznog odgovora. I u to vrijeme ta BiH bila je najsiromašnija, nije ona skoro nikome mogla pomagati, nego je nju drugi pomagao. I ti drugi se sada pojavljuju, zamislite, 50 i više godina poslije.

Čekao se moment i da Republika Srpska ekonomski više stane na noge, pa da se pojave s milionskim odštetnim zahtjevima.

Elektroprivreda Slovenije je dobila arbitražni spor za Ugljevik. Tu smo napravili dogovor da se jedna trećina energije isporučuje, da onaj dio koji je presuđen, negdje oko 67 miliona evra, bude isplaćen u 14 jednakih rata. A još se pregovara o nekim kamatama iz 2022.

A onda po istom šablonu se pojavljuje Hrvatska za Gacko. I to sam tražio od resornog ministarstva, od Elektroprivrede, od pravobranilaštva. Ili ćemo sjesti da dogovorimo mirno rješavanje tog problema ili ćemo spremiti arbitražnu tužbu za Dubrovnik.

Jer po tom istom sporazumu na koji se oni pozivaju iz te Jugoslavije, HET je imao pravo na određenu energiju iz Dubrovnika, koju evo od devedesetih godina nije dobio. I čak smatramo da je teži taj naš oštetni zahtjev, nego što Hrvati imaju pravo u Gacku. Predložili smo da se sjede na nivou ministarstava, na nivou elektroprivreda i da se to pitanje otvori i da se kaže – nećemo mi insistirati ovdje, nećete vi ovdje. Da džentlmenski podvučemo crtu.

A Vijadukt?

Vijadukt je nešto što je po meni bila greška u datom momentu. Ne bih želio da ulazim u razne spekulacije, priče. Kad sam prvi put dobio iz Beograda arbitražnu odluku da je presuđeno u njihovu korist, negdje krajem 2022. godine, od tadašnjeg ministra pravde Antona Kasipovića sam zatražio da podnese tužilaštvu krivičnu prijavu protiv NN lica. Da se ispita ko je i na koji način, svjesno ili nesvjesno, pod kojim okolnostima doveo do ove štete od oko 90 miliona maraka.

Zatražio sam prije nekoliko dana od Generalnog sekretarijata vlade da se obrate tužilaštvu i da traže informaciju gdje je ta prijava, u kojoj je faza.

Znači, prijava je podnesena?

Podnesena je. Imamo i svu dokumentaciju kojom je Vlada u tom momentu raspolagala. I ne želim da ulazim u detalje, niti imam pravo, niti hoću, niti smijem. Na kraju krajeva, nisam nikakav istražni organ, ali dokumentaciju koju smo imali u tom momentu smo dostavili.

I samo da kažem, u toj dokumentaciji sam vidio jedan papir koji se odnosi na hidroelektranu na Vrbasu, gdje je, u tom periodu kad je to sve rađeno, pisalo da ukoliko dođe do nekih problema, nekih troškova ili neke naknade štete, da su hidroelektrane na Vrbasu u obavezi da to namire. Nisam srećan što se uopšte desila ta presuda. Hidroelektrane na Vrbasu su sto odsto vlasništvo Republike Srpske kroz holding elektroprivreda. Prema tome, manje je važno ko će platiti tu štetu, ali je isto tako važno da se vidi i eventualna odgovornost u postupanju.

Upravo je to ljudima bitno. Naravno, Vi niste bili u tom periodu u politici, ali nekako uvijek izostaje odgovornost za ono što se desi. Svi se nadaju da će pravosuđe raditi svoj posao.

Nemam pravo niti da vršim pritisak, niti bilo šta, ali sam po saznanju da ima taj problem postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima kao predsjednik Vlade.

Za kraj, odnos sa EU. U planu rasta za Balkan planirano je oko milijardu evra za BiH. Ispunjeno je 110 od 113 zahtjeva, odnosno usaglašeni su. Međutim, Unije smatra da se oni moraju ispuniti.

Kada su prvi put stigli ti principi, mi se nismo slagali s njih oko 40, dakle nešto više od 30 odsto. Vjerujte mi, nekad sam bio toliko naporan prema saradnicima, ministrima, da ne odbijaju neke stvari na prvu, da ne optužuju Srpsku kao remetilački faktor. Hajde da pregovaramo. Radna grupa je to spustila ispod 30. Nakon toga sam se lično uključio i došli smo do tri zahtjeva na koja ne možemo pristati, dakle oko 98%. Iz Unije su nam govorili da je dobro ako pređemo 95%, da će nas razumjeti, podržati i ohrabriti. Rečeno nam je da će sredstva biti umanjena za ono što se ne ostvari. Dakle, mi bismo dobili 98% sredstava i to mi je razumljivo.

Završili smo sve do 30. aprila, poslali u Brisel, a oni su nam 6. maja odgovorili da nisu zadovoljni napretkom BiH, jer tri principa nisu usaglašena. Rekao sam im da nisu korektni. Da su na početku istakli da su njima crvena linija ta tri, ne bismo ni pregovarali. Ovih 110 me ne zanima. Šta mi znači zelena agenda, ako je uslov ustavna struktura.

A koja su to konkretno tri principa? Šta su tražili od BiH, Republike Srpske?

Tri pitanja koja su ostala neusaglašena su servisni centar u oblasti usluga. Jedinstven zajednički u BiH, što je protivustavno. To bi značilo da ako nekome treba hitna pomoć, policija, vatrogasci, treba da zove Sarajevo. Kako nekome u Prnjavoru, Gradišci, Banjaluci može neko iz Sarajeva poslati hitnu pomoć, vatrogasce iz Banjaluke? Nadležnost tih hitnih službi je na entitetu, u Federaciji čak i na kantonima. Naš prijedlog je bio da postoje dva centra, jedan za Republiku Srpsku, a drugi za Federaciju BiH.

Drugo pitanje je imenovanje svih sudija Ustavnog suda, jer nedostaju dva Srbina i jedan Hrvat, te da se odluke Ustavnog suda poštuju na čitavoj teritoriji. Traže da naši ljudi budu samo paravan. Mi predlažemo zakon Ustavnom sudu koji će se usvojiti u Parlamentarnoj skupštini, gdje u Ustavnom sudu BiH više neće biti stranci i gdje će se odluke donositi konsenzusom. Onda ćemo ga poštovati na čitavoj teritoriji.

Treći je najteži. To je ukidanje prava veta u donošenju odluka.

Ne mogu pristati da u mojoj biografiji unuci čitaju da sam izdao Republiku Srpsku. U vezi s ovim stvarima uopšte ne možemo pregovarati. O vetu ne možemo pričati da nam daju hiljadu milijardi, a ne nekih 300 miliona od te milijarde evra, koje bi, u najboljem slučaju, u naredne četiri godine trebalo da dobije Republika Srpska. Da li je to cijena Republike Srpske? Nije. Treba li nam tih 300 miliona? Treba. Ali ne po cijenu da nema Republike Srpske. U tom slučaju nam ne treba ni 300 milijardi.

Kada bi pred nama bio postavljen uslov koji se ne tiče naših nadležnosti i ne zahtijeva ukidanje ingerencija Republike Srpske, bili bismo šampioni, bili bismo prvi. I dalje nismo odustali od evropskog puta i nećemo odustati, borićemo se. Nije lako, ali nam ne preostaje ništa drugo nego da se pravno borimo protiv svih ovih nepravdi. Nemamo drugog izbora, nemamo drugog puta. Oni su trenutno jači, a mi čekamo svoj momenat. Ne želimo nijednog momenta da ugrozimo, prije svega, bezbjednost Republike Srpske i naših građana. Želimo da se borimo.

Ovdje ništa nije slučajno i ne postoji slučajno 113 mjera, među kojima su skrivene ove tri. Nije slučajno da je 110 mjera nevažno, a da su samo ove tri važne. Pogotovo treća mjera, gdje se bez ikakvog ustezanja ukida Republika Srpska.