Vladika Maksim: Istorijsko vlasništvo nad Kosovom obilježeno je drevnim srpskim crkvama i manastirima

418
Foto: istocnik.ca

Monografija na engleskom jeziku Hrišćansko nasleđe Kosova i Metohije: Istorijsko i duhovno središte srpskog naroda, knjiga je tvrdog poveza u punom koloru, na 1.008 stranica, ilustrovana sa preko 900 dragocjenih kolor reprodukcija svih važnijih istorijskih ličnosti, gradova, manastira, crkava, fresaka, ikona i ujmetničkih djela vrhunske vrijednosti.

Ova monografija enciklopedijskog karaktera živo je svjedočanstvo o istrajnom nastojanju naše Srpske pravoslavne crkve da stvori izuzetnu duhovnu i materijalnu kulturu, očuva svoje vijekovne spomenike i sačuva hrišćansko naslijeđe Kosova i Metohije. Knjiga je stoga odlikovana nagradom za izdavački poduhvat iz dijaspore na Beogradskom sajmu knjiga 2015. godine.

Izdavačka kuća Eparhije zapadnoameričke „Sevastijan pres“ pokrenula je ediciju MONOGRAPHS OF SERBIAN HISTORY AND CULTURE, Number 1. Osim ove monografije, prošle godine je izašlo Srpsko hrišćansko nasleđe Amerike. A u pripremi je i Istorija srpskog naroda na engleskom jeziku.

Urednik knjige i edicije, episkop losanđeleski i zapadnoamerički Maksim govori o nastanku ove knjige povodom toga što se ova monografija našla na stolu u prostorijama Misije Srbije pri EU tokom sastanka predsjednika Srbije i komesara za proširenje EU.

Ovih dana u žižu javnosti dospela je monografija Hrišćansko nasleđe Kosova i Metohije na engleskom jeziku (The Christian Heritage of Kosovo and Metohija: The Historical and Spiritual Heartland of the Serbian People) koju je 2015. godine objavila izdavačka kuća „Sevastijan pres“ iz Los Anđelesa. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić je uoči pregovora u Briselu knjigu poklonio Oliveru Varheljiju. Naime, u Misiji Srbije pri Evropskoj uniji, između evropskog komesara za susedstvo i proširenje i srpskog predsjednika vidi se knjiga „Hrišćansko nasleđe Kosova i Metohije”, na engleskom jeziku. Šta kao urednik možete da kažete o toj knjizi?

Pojedine knjige se opiru zaboravu zbog svog trajnog značaja za istorijsko svjedočenje i istinski dijalog. Zadužbine Kosova – spomenici i znamenja srpskog naroda odigrale su takvu ulogu. Prvo njeno izdanje pripremljeno je 1986. godine, pojavilo se 1987. godine – dakle prije Slobodana Miloševića, i imalo je 800 strana. Na prvom izdanju knjige radilo je desetine vrhunskih stručnjaka, akademika, profesora, istoričara, ujmetnika, dekan i profesori Bogoslovskog fakulteta, a na čelu svih njih bio je tadašnji episkop i potom patrijarh Pavle, koji je proveo 33 Hristove godine na Kosovu i Metohiji, i tamo pastirstvovao, podnoseći svakojake muke i maltretiranja od nasilnika i rušitelja hrišćanskih pravoslavnih svetinja, tih zadužbinâ srpskog naroda kroz vijekove, od 12. do 20 vijeka.

Foto: istocnik.ca

Kako je došlo do toga da knjiga izađe baš na engleskom jeziku?

Živeći i radeći u Americi, smatrao sam da mi je dužnost da naše Kosovo i Metohiju predstavim u najboljem svjetlu pred institucijama, kao što su Bijela kuća i Kongres, ali i pred cijelom akademskom zajednicom.

Ni u ovom slučaju nije izostala saradnja sa SANU: profesor Bataković, akademik Subotić – da pomenem samo neke – a onda naši episkopi: Amfilohije, Irinej, Grigorije, prof. Predrag Puzović, dekana Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta i prof. Šijakovića.

Oslanjajući se na srpsko izdanje iz 1987. godine prilagodili smo kompoziciju knjige standardima zapadne, najviše anglosaksonske publike. Knjiga je pružila do sada najobimniji likovni materijal sa veoma rijetkim ili teško dostupnim reprodukcijama fresaka i ikona u boji. Tako su se u njoj našle sada već porušena Bogorodičina crkva iz Mušutišta, ili teško oštećeni hramovi, poput crkve Svetog Spasa u Prizrenu.

Zagovarajući prednost duhovne kulture nad politikom, ova knjiga pomaže svojim čitaocima da prevaziđu uski ideološki pristup, nacionalistički narativ i diobe u politički napetoj atmosferi jučerašnjeg i današnjeg Kosova. Otelovljenje tog pristupa je primjer raško-prizrenskog episkopa Pavla.

Nepravda NATO zemalja i Međunarodnog protektorata na Kosmetu ogleda se u tome što njihova intervencija nije donijela ni mir i slobodu Srbima ni Srpskoj crkvi i svetinjama.

Želio sam sa svojim saradnicima – a ova monografije jeste saborno djelo – da izdanjem na engleskom jeziku ukažemo na sve aspekte našeg kosovskog naslijeđa, njegove istorije i duhovne baštine. Prisustvo ovakve naučne monografije u akademiji – svjetskim bibliotekama – uticaće na akademske rasprave i ne može biti ignorisano kod budućeg pisanja istorije ove naše oblasti.

Šta nam možete više reći o sadržaju monografije?

Poput prve monografije iz 1987. godine, i ova počinje prikazom „galaksije“ svih važnijih crkavâ i manastirâ – tih duhovnih tapija i estetskih insignija na svetoj zemlji Kosova i Metohije. Ove crkve i manastiri su klasifikovani na dva načina, u smislu vremena i u smislu njihovog arhitektonskog stanja: prvi su građeni pred i poslije 1459. godine – kada se zaokružilo otomansko osvajanje srednjovijekovnog Srpskog carstva – a prikazane su i one netaknute i one uništene. Geografske karte koje su ovdje predstavljene, u izobilju pokazuju kako ovi manastiri i crkvišta gusto ispunjavaju teritoriju Kosova i Metohije.

Upečatljivo prostorno i estetsko srpsko vlasništvo je u ovoj knjizi uverljivo pokazano. Knjiga se zaključuje svjedočenjem o nasilju koje su ove svetinje i njihovo sveštenstvo i zajednice pretrpjeli od 15. do početka 21. vijeka. Posvijećena svetim mjestima na Kosovu i Metohiji poglavito u zlatnom vijeku njihovog duhovnog i istorijskog postojanja, ova knjiga nije mogla da ignoriše da je bescen blago svetih mjesta bilo prekriveno mrakom tragizma. Jer, područje današnje oblasti Kosova i Metohije pašće pod tursku vlast četiri godine prije konačnog pada srpske despotovine.

Ipak, namjera priređivača ove monografije nije da se lamentira nad nesrećom nego da se istorijskoj nepravdi pogleda direktno u oči kako se ona ne bi ponovila. Još je u prvom izdanju Zadužbina istaknuto da je zavjetna srpska zemlja postala, kao i mnogo puta u istoriji, po riječima Dušana Batakovića, poprište jednog nedovršenog sukoba, koji svjetski moćnici ne riješavaju pravdom i slobodom nego okupacijom i podrškom nasilju, sa poraznim posljedicama, na kraće i duže staze, prije svega po pravoslavne Srbe, njihovu kulturnu i duhovnu baštinu i, ukupno uzev, po nacionalne i državne interese Srbije i srpskog naroda.

Kako je došlo do Vaših veza sa Kosovom i Metohijom?

Ljubav prema ovoj zavjetnoj srpskoj zemlji naslijedio sam od vladike hercegovačkog Atanasija Jevtića. Još kao učenik bogoslovije Svetog Save u Beogradu i bibliotekar profesorske biblioteke, čitao sam njegove putne zapise „Od Kosova do Jadovna“, kao i „Knjigu o Kosovu“ Dimitrija Bogdanovića. Posebno je bilo potrebno i poučno bilo gledati vladiku Atanasija – koji od svoje 20 godine pa evo do osamdeset i druge – živi i strada dramom i tragedijom naše kosovske golgote. Boraviti na Kosovu i Metohiji, posjećivati naš narod i svetinje, služeći njima i u njima, i dijeleći gorku nam zajedničku sudbinu – predstavlja čast i duhovni kapital. Pravoslavlje je vjera vaskrsenja, ali ona ne zaobilazi krst istorije.

Kroz sve to shvatio sam da sveta kosovsko-metohijska zemlja ima poseban geografski, kulturno-istorijski i duhovni, crkveni značaj za srpski narod od početka formiranja srpske države do danas. Osveštana predanjem i poezijom, za nju se vezuje dragocjena slikarska i graditeljska tradicija, najljepši ciklus srpskih narodnih pjesama – što je sve snažno svedočanstvo o dostignućima prvih srpskih umjetnika, monaha i njihovih ktitora iz loze Nemanjića i drugih vladara. A ne radi se samo o elitama – postoje mnogobrojni znani i neznani pojedinci koji su imali osjećaj za ljudsku dramu i sposobnost za nadahnuta neimarska i koloristička rješenja. Sve to čini da naša hrišćanska baština na Kosovu i Metohiji bude praznik za oči i dušu – za sve ljude.

Albanski političari sa gnijevom pišu o toj knjizi prigovarajući u njoj dodatak „Metohija“. Ministarka spoljnih poslova i dijaspore Meljiza Haradinaj Stubla ocijenila je to kao diplomatski skandal. Kako je rekla, „namjerno izlaganje šovinističkih knjiga je više od diplomatskog skandala, provokacije i pristrasnosti“. Ove knjige su, kaže ona, „derivat projekcije etničkog čišćenja i teritorijalne pretenzije, uništavaju suverenu i nezavisnu zemlju“. Kakav je odgovor na te prigovore?

Ova knjiga poziva sve strane da svoje razlike sagledaju u svetlosti istorije i budućnosti. Kako je istakao Andre Malro, „kultura, kada je najdragocjeniji posjed, nikada nije samo prošlost“. Kao zbirka svjedočenja naša monografija ima skromnu ambiciju. Ali njeni urednici i izdavači imaju čvrstu nadu da će današnji narodi na Kosovu i Metohiji biti kadri da iznova započnu svoje razgovore, naglašavajući, pozitivno i konstruktivno, oblasti u kojima je nekada, kakva-takva, srpsko-albanska etnička simbioza postojala. U srednjovijekovnoj Srbiji nije bilo sukoba između Srba i Albanaca. Ovi problemi će iskrsnuti s kraja 17. vijeka, sa intenziviranom islamizacijom novodošlih Albanaca.

Pomalo histerična reakcija iz Prištine pokazuje da ih je knjiga pogodila u bolno mjesto. Establišment u okupiranoj južnoj Srbiji ne može da preboli činjenicu da osim nekoliko islamskih spomenika on nema sa čim da izađe u kulturni svijet – to je njihova Ahilova tetiva.

Nova revidirana albanska istorija i obrazovni sistem prištinskih vlasti idu ruku pod ruku kako bi nametnuli jedan pseudoidentitet nekim od najvećih svetilišta. Na promociji monografije u američkom Kongresu 2015. godine, došli su neki Albanci sa unaprijed pripremljenim tezama o srpskoj srednjevekovnoj hegemoniji.

Vladika Atanasije im je odgovorio da naše zadužbine svojim ktitorskim poveljama i zapisima same govore o tome ko ih je gradio i kome pripadaju. Upravo ta baština pokazuje da je istorijsko vlasništvo nad Kosovom obilježeno drevnim i veličanstvenim srpskim crkvama i manastirima, kao i grobljima i drugim duhovnim spomenicima. Ova realnost se može vidjeti i u mnogim hronikama, poveljama, dinastijskim lozama, zapisima i natpisima, pa i legendama i, još eksplicitnije, u Dušanovom zakoniku, tom blistavom proizvodu državotvornosti dinastije Nemanjića. Osnivačke i darovne Povelje, koje su „po milosti Božjoj kraljevi i samodržci svih Srbskih i Pomorskih zemalja“ darivali manastirima i crkvama, većinom su precizno datovane i daruju nam dragocjena svjedočanstva o istorijskoj i duhovnoj svojini srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

Da li je knjiga antialbanskog karaktera?

Knjiga nema karakter likovanja. Ona pokazuje i to da izazov pomirenja legitimnog srpskog suvereniteta sa željom kosovskih Albanaca za samoupravom nije nepremostiva prepreka. Na Kosovu se ne može ne uočiti bol osjetljivih duša dvaju narodâ koji traže pomoć. A Bog još nije izrekao poslednju riječ ili sud o Kosovu i Metohiji.

Sadašnjim Albancima bih preporučio da odnos prema ovim svetinjama izgrade po uzoru na jednog persijskog putnika iz 15. vijeka.

Naime, možda odmah po turskom osvajanju Prizrena u 15. vijeku, jedan persijski putnik, koji je uz to bio i pjesnik, posjetivši crkvu u Prizrenu, upisao je u priprati Saborne crkve Bogorodice Ljeviške pjesnički kaligrafski natpis: „Zenica oka moga gnezdo je lijepote tvoje“. Bez obzira na to da li je bio očaran arhitekturom ili slikarstvom (ili oboma), ovaj putnik je ostavio zapis koji svjedoči da ova umjetnost nije ostavljala ravnodušnim čak ni ljude koji nisu bili vaspitavani da je cijene.

Kako neko može za knjigu koja govori o hrišćanskom naslijeđu na Kosovu i Metohiji da napiše da ona „promoviše etničku mržnju“ i da ima „uvrijedljiv sadržaj“?

Hristos nas je svojim životom naučio da postojimo ne da bismo vladali nad drugima; ili tačnije: da možemo postati vladari samo ako služimo drugima, ako živimo ne poništavajući druge. Ne želimo da pobijeđujemo tako što ćemo druge da potremo, već želimo da živimo radošću koja svakog podiže iz beznađa. To je poruka monografije!

Mnoge od monumentalnih crkava, manastira i uopšte bescen blaga na Kosovu i Metohiji bili su otuđivani ili uništavani od Otomana i Albanaca. One najbolje očuvane i najljepše među svim – Ljeviška, Dečani, Gračanica i Peć, svedoci i zavještanja naših predaka – uključene su u Uneskovu listu svjetske baštine i prenete su kasnijim generacijama kao svjedočanstvo o jednom humanom društvu srednjeg vijeka zasnovanom na vjeri, pravdi i slobodi, čovječnosti, zakonu i toleranciji u svim oblastima društvenog života. Kroz vijekove Kosovo i Metohija, sa svojih 1.300 crkava i manastira, svetih mjesta i grobnih mjesta, postali su za srpski narod ono što je Jerusalim za jevrejski narod.

Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić je uzvratio da je za Albance hrišćanska baština bolna tema te da je riječ o „preljepoj monografiji“.

Monografija o hrišćanskom i srpskom karakteru Kosova i Metohije eksplicitno pokazuje zašto je neprihvatljivo odricanje od naše zavjetne zemlje. Nadam se da je to stav i zvanične srpske politike, jer su donedavno sa državnog vrha stizale dvosmislene poruke. Kosovo nije neka imaginarna legenda prošlosti, nego realna istorijska sudbina koja i danas traje i čiji se rasplet još uvek očekuje. Nikada nije postojao prekid u srpskom pristupu Kosovu kao srpskoj nacionalnoj teritoriji.

U knjizi je istaknuto da Kosovo nije samo kolijevka srpske države i kulture, nego je to i oblast koja zauzima 15 procenata teritorije Srbije, demokratske države koja pravo na teritorijalni integritet polaže isto kao i bilo koja druga država članica Ujedinjenih nacija.

Upečatljivo je da srpski političari na vlasti prećutkuju ime urednika monografije – episkopa Maksima, kao i glavnih saradnika: Dušana Batakovića i Atanasija Jevtića. Da li je to zbog toga što ste „nepodobni“?

Primjetno je odsustvo pominjanja pokojnog prof. Batakovića, vladike Atanasija Jevtića – ljudi koji su živjeli i žive za Kosovo – i mene kao urednika monografije. Ima neke ironije – ako ne i pravde – u tome što je knjiga čije uredničko autorstvo potpisujemo nas trojica najednom postala sredstvo kojim se predsjednik Srbije služi na kulturnom i propagandnom planu u borbi za Kosovo i Metohiju.

Međutim, knjiga je nastala da posvjedoči prije svega o istorijskoj i duhovnoj perspektivi. Moje ime je nebitno, neka se barem pomenu Atanasije i Dušan Bataković, kao i srpski episkopi iz Amerike koji, uprkos raznim sumnjičenjima, snažno promovišu našu crkvenu baštinu.

Ova knjiga ispade kao Kumranski spisi… Tek je sada „otkrivena“ pa je i šira javnost postala svesna njenog postojanja. Kako to objašnjavate?

Prethodni predsjednik Srbije je ovu monografiju javno poklanjao mnogim javnim ličnostima, od nobelovca Maria Vargasa Ljose, preko pape Franciska do predstavnika zemalja članica Uneska. Da se našalim: kada sam mu poklonio primjerak knjige on je iznenađeno uzvratio riječima: „Ovo je životno djelo – a vi ste mlad čovjek“.

Mislim da su sada svi shvatili da je knjiga ultimativna referenca o hrišćanskom i srpskom karakteru Kosova. Vladika Atanasije je doprineo svojim duhovno-crkvenim uvidima, prof. Bataković isticanjem srpske državotvornosti koja je utemeljena na Kosovu, fondacija gospodina Nenada Vukićevića „Srpsko blago“ nam je ustupila sav materijal pa je Gordana Kelić pomogla umjetničkim izborom i rasporedom najreprezentativnijih djela, dok je štamparija Ljubiše Čeperkovića iz Interklime u Vrnjcima pokazala da je rame uz rame sa najboljim svjetskim izdavačima knjiga.

Foto: istocnik.ca

Koja je umjetnička vrijednost ovakve monografije?

S pravom je rečeno – u srpskom memorandumu ambasadorima evropskih sila u Londonu 1913. godine – da je ova teritorija neka vrsta „Svete zemlje“ za srpski narod; jer su oni upravo tu u srednjem vijeku dostigli visok stepen civilizacije, te u dostignućima ovog perioda leži njihov evropski identitet.

Slikarstvo, oblici, prostorne kompozicije, struktura i arhitektonska dekoracija ovih spomenika jasno otkriva kreativnu sintezu koju su postigli srpski umjetnici poznog vizantijskog perioda.

Ikonografija slikarstva Gračanice (1321) i Dečana (1335), kako je primetio D. Talbot Rice, uglavnom je vizantijska, premda je stil srpski, što je pokazano ljubavlju prema živosti i preciznom detalju. Novi humanizam karakteriše ova djela, i upravo je ovaj stil poslužio kao osnova za ono što je Gabriel Millet nazvao „vizantijska renesansa“. Britanska spisateljica Rebeka Vest je napisala duboke riječi stojeći pred Gračaničkim Uspenjem i objavila ih u knjigi „Crno jagnje i sivi soko“.

Takođe, literarno stvaralaštvo iz ovog regiona predstavlja sâmu osnovu srpske pisane riječi, koja je pomogla da se oblikuje narodna svijest tokom ovog perioda.

Prof. Darko Tanasković je rekao da je ova monografija bila jedan od razloga zbog koga nije izglasano članstvo Kosova u Unesku.

Drago mi je da je uvaženi profesor Tanasković posvjedočio njenu istorijsku ulogu oko Uneska. Glavni kourednik ovog našeg engleskog izdanja, dr Dušan T. Bataković, tadašnji direktor Balkanološkog instituta SANU, takođe je tvrdio da je upravo ona odigrala važnu ulogu u odbijanju da tzv. država Kosovo postane član Uneska.

Gdje je knjiga do sada predstavljena i da li je imala neku ulogu u davanju prave percepcije Kosova i Metohije?

Ovakva publikacija, kao što znamo, nije namijenjena samo nama – premda je današnjim Srbima itekako potrebna – nego možda još više mnogim čitaocima u svijetu kojima je srpski i hrišćanski karakter naše Svete zemlje gotovo sasvim nepoznat. Njenim promovisanjem od Vašingtona i Njujorka, preko Londona, Pariza, do Stokholma i Beča – da pomenem samo neke od svjetskih metropola – omogućeno je da ova rijetka i dragocjena monografija nađe put do važnih institucija, pojedinaca i ljudi dobre volje. Veliki broj svjetskih univerzitetskih biblioteka ih ima na svojim policama.

Primjetili smo i da ste cijeli jedan vebsajt posvetili ovoj monografiji.

Da, na vebsajtu christian-heritage.eserbia.org može se videti spektar naših aktivnosti na širenju istine o Kosovu i Metohiji. Nebrojeni studenti i entuzijasti su knjigu nosili u svjetske biblioteke i poklanjali primjerak.

Na promociji novog srpskoj izdanja na Sajmu knjiga 2017. godine, vladika Atanasije Hercegovački, koji je kao svjedok i očevidac pisao i svjedočio od Beograda do Vašingtona, naziva ovu monografiju „knjiga-spomenik, koja je svojevrsna replika onog Kosovskog stuba koji podiže Sveti Despot Stefan Visoki srpskoj kosovskoj golgoti na krvavom Polju Kosovu, gdje i danas cvijetaju crveni božuri i lije se nevina krv srpske jagnjadi“.

Šta današnji svet može da shvati na osnovu ove monografije?

U današnjem svijetu, nažalost, umjesto stvarne slike alabansko-srpskih odnosa, koji su u poslednja tri vijeka bili obilježeni nasiljem nad Srbima od strane albanskih muslimanskih obraćenika, nametnuta je ideja „recipročne odgovornosti“. Na osnovu toga je desetogodišnji period „velikosrpske diskriminacije“ albanskog stanovništva (pod Miloševićem) izjednačen sa tristagodišnjim razdobljem nasilja od strane muslimanskih Albanaca nad hrišćanskim pravoslavnim Srbima u okvirima teokratske strukture Otomanskog carstva. Međutim, logika koja nalaže da status regije zavisi od trenutne situacije i demografskog procenta – bez obzira na to kada, kako i pod kojim okolnostima je ta situacija nastala i ta relacija se ustanovila – potpuno je neodrživa u ljudskom, moralnom i istorijskom smislu.

Koliko je ova knjiga pomogla Srbima u Americi?

Zadužbine Kosova, kao monografija najvišeg kvaliteta, već sada služi kao znamenje generacijama Srba i Srpkinja i podsticaj da, uprkos svim istorijskim iskušenjima, osiguraju trajanje svetog Kosovskog zavjeta.

Na promocijama sam podsjećao prisutne da je kosovsko-metohijsko naslijeđe jedna baština koja pripada i cijelom čovječanstvu. Razgovor o knjizi sam započinjao jednim zamišljenim dijalogom. „Možete li zamisliti Kosovo zauvijek očišćeno od pravoslavnog hrišćanskog prisustva i duhovnog zračenja?“ „Naravno da ne [mogu]“, odgovario bi stari monah, pojasnivši: „Nemoguće je govoriti o hrišćanskom naslijeđu Kosova ukoliko tamo nema nekoga da o njemu govori“. Uistinu, nikakvo razumijevanje tog veličanstvenog naslijeđa nije moguće bez stvarnog prisustva i susreta, bez duhovne simpatije.

Prema tome, sa one strane etničkih razlika i svetskih interakcija, sa one strane logike pogledâ Istoka i Zapada – Hrišćansko nasleđe Kosova i Metohije svedoči o Božijoj ljubavi. Verujem da ovo naslijeđe, poput tihog bljeska, razvejava varljivost iluzije i daruje istinu života kao dar slobode i mira za svakoga na ovoj zemlji, koja je uistinu terra sacra.