Tužilaštvo BiH ne poštuje i ne primjenjuje odredbe Ženevske konvencije koje se odnose na humano postupanje prema ratnim zarobljenicima i nikad nije podiglo optužnicu protiv zločinaca iz muslimanskih redova za ubistva srpskih vojnika, koje su žive zarobili na Zalazju kod Srebrenice, 12. jula 1992. godine.
Od 22 nestala srpska borca toga dana, najmanje sedmorica su bili živi.
To su svjedočili rijetki preživjeli koji su vidjeli kada su ih vezali i odvodili, ali i Srbi koji su odranije bili zatvoreni u srebreničkim logorima i kasnije su razmijenjeni, a to su potvrdili i neki Bošnjaci nakon rata.
O mučenjima, torturi, premlaćivanju zarobljenih Srba bilo je više svjedočenja bivših logoraša, ali su te izjave ostale u ladicama tužilaca.
Zločinci uživali i nagrađivani za odsijecanje glava
Monstruozno, svirepo odsijecanje glava zarobljenim Srbima bilo je posebno izraženo među pripadnicima takozvane Armije BiH, odnosno njene 28. divizije, koja kao da je njegovala taj necivilizacijski ritual i tradiciju zloglasne ustaške „handžar“ divizije iz Drugog svjetskog rata, koju su činili pripadnici islamske vjeroispovijesti ili, kako su ih zvali njihovi pretpostavljeni mentori, „hrvatsko cvjeće“.
U Srebrenici je poznato, a Srni je potvrdila Dragica Lazarević, da je njen brat Petko Simić zarobljen živ na Zalazju, a da je njegovo obezglavljeno tijelo pronađeno nakon rata na deponiji smeća.
I prije tog slučaja obezglavljen je i zapaljen starac Sekula Ristanović iz Osretka, zapaljena je starica Stoja Vasić iz Vijogora, a u Ratkovićima je odsječena glava Živanu Prodanoviću koja je kasnije pronađena i majka Dobrina ju je poznala po zubima.
Ta fotografija krika majke sa sinovom lobanjom u rukama obišla je svijet, ali uz lažno objašnjenje da se radi o muslimanskoj majci.
I u Brežanima su u kući zapalili gluvonijeme Dostanu i Krstinu Lazić i njihovi posmrtni ostaci, kao i 88-godišljeg starca Stanka Miloševića, nikada nisu pronađeni.
Nepuni mjesec nakon zločina na Petrovdan, 12. jula 1992. godine na Zalazju, pripadnici muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića upali su 8. avgusta u srpsko selo Ježestica kod Bratunca, gdje su ubili, opljačkali i zapalli sve što su stigli.
Tom prilikom u dvorištu su uhvatili braću Anđelka i Dragana Mlađenovića i njhovu majku Savku. Nakon tuče i mučenja Dragana su ubili, a Anđelku odsjekli glavu. Savku su primorali da gleda ubistvo i klanje sinova, a onda su i njoj presudili.
Anđelku je prema svjedočenjima glavu odsjekao Kemal Mehmedović koji je pekući ga i odsijecajući mu dijelove tijela monstruozno mučio Nenada Rankića. Za odsijecanje Anđelkove glave Mehmedović je nagrađen od komandanta Orića.
Registrovano je još slučajeva odsijecanja glava Srbima.
Dragu Mitrovića klali dva puta u dva rata
Posebno je tragičan i karakterističan slučaj klanja starca Drage Mitrovića u Podravanju, koji je preživio ustaško klanje u Drugom svjetskom ratu, ostavši bez moći govora.
Kada ga je uhvatio, njemu je zlikovac rekao „Preživio si ćeteres prvu, a devedeset drugu nećeš sigurno“, što pokazuje da ga je poznavao i da se radi o potomku nekog komšije koji ga je klao 1941. godine, a on došao da dovrši sramni „posao“.
Bilo je još slučajeva klanja i odsijecanja srpskih glava na području bratunačke i srebreničke opštine, ali nije podignuta nijedna optužnca protiv dželata, a kamoli da je neko osuđen.
Dragica Lazarević je u samo jednom danu, na veliki pravoslavni praznik Petrovdan, na Zalazju ostala bez muža Momira i braće Branka i Petka, djeverova i nekoliko bližih rođaka.
– Izginuli su. Zarobljeni pa pobijeni nakon toga. Ubijeni su u srpskom selu, nisu nikoga napadali, nego čuvali svoje. Nema više podmlatka u selu jer je izginuo veliki broj momaka, mladih, lijepih koji su tek trebali da žive i formiraju porodice – govori ova ogorčena žena.
Nema optužnica za zločine nad Srbima – muslimanske ratne sudije nastavljaju da sude Srbima
Ona kaže da se sjeća tog nesrećnog Petrovdana kao da je juče bio.
– Odmah se uznemirim i tresem i suze krenu. To je jače od mene – kazuje dok drhtavim rukama briše suze koje nezaustavljivo teku niz lice.
Ona ukazuje da je pravosuđe BiH pod uticajem Zapada i političkog Sarajeva da tamo većinu poslova obavljaju muslimanske ratne sudije koje su time unaprijeđene i nagrađene visokim platama umjesto da odgovaraju za neosnovane osude Srba u montiranim procesima zbog kojih su mnogi nevini Srbi proveli godine u logorima, doživjeli torture i poubijani.
– Pravosuđe BiH štiti počinioce zločina nad Srbima i ne podižu se optužnice zbog mučenja zarobljenih vojnika, za klanja, spaljivanja, ubistva srpskih civila, gluvih, slijepih i nepokretnih osoba i staraca i brojna odsijecanja srpskih glava po čemu su se posebno isticali Orićevi sljedbenici – ističe ova žena.
Lazarevićeva kaže da su članovi porodica više puta davali izjave, pričali, da se znaju imena i žrtava i i zločinaca, ali Tužilaštvo BiH ne reaguje, krije predmete i štiti zločince.
Dragica sa žaljenjem konstatuje da njena komšinica Mara Jeremić nije dočekala da sahrani kosti sina Marka nestalog na Zalazju.
– Godinama se nadala da će mu pronaći i sahraniti kosti kao što je učinila i drugom sinu Radovanu, ali se plačući i čekajući upokojila. Nije dočekala – napominje Dragica.
Ona kaže da su zločini počinjeni nad Srbima u selima u okolini Srebrenice i Bratunca 1992. i 1993. godine, pa i onaj na Zalazju, samo nastavak zločina počinjenog za Trojice 1943. godine u Srebrenici, Zalazju i Vitlovcima.
– Majka mi je bila sa Zalazja i ovdje su joj lokalni muslimani u ustaškim uniformama pobili braću, rođake, širu familiju, kumove i komšije, ukupno 105 Srba, civila, među kojima i veći broj djece ubili su u jednom danu. U posljednjem ratu meni su tu, takođe, pobili braću, muža i još nekoliko članova šire porodice – navodi Lazarevićeva.
Ona ističe da niko za te zločine nad Srbima u ovom selu nije odgovarao i da se zbog nekašnjavanja zločini i ponavljaju.
Lazarevćeva na kraju kaže da srpske porodice ubijenih i poginulih ne očekuju više zemaljsku, ali vjeruju u Božiju pravdu da će stići zlikovce.
