Piše: Emina Zanki, Poskok.info
Ima tih političkih klošara po Bosni koji se uporno trude izgledati kao pametni ljudi. Nose košulje koje su naučili peglati sami, govore u pravilnim rečenicama, vole reći „transparentnost“ i „reforme“, a kad se nasmiju – vidiš da vjeruju kako su upravo spasili državu. Jedan od njih zove se Igor Crnadak, i on je klasični levat: onaj koji misli da pamet dolazi od mikrofoniranja, a moć od moraliziranja.
U bosanskohercegovačkoj politici riječ levat više nije uvreda. Ona je dijagnoza. Označava čovjeka koji vjeruje da politika ima veze s pristojnošću, da je moguće promijeniti svijet ako dovoljno puta citira Brisel, i da će mu narod jednog dana zahvaliti što je bio moralan. To su oni koji nose košulje iz „Zare“, govore engleski s mekim akcentom i vjeruju da je civil society zapravo društvo. A nije. To je – mreža za hvatanje levata.
Levat u današnjoj BiH nije samo domaći proizvod. On je uvozni artikl, brižno kultiviran u laboratorijima međunarodne pomoći. Prvo ti NVO iz Londona pošalje grant za „jačanje kapaciteta“, pa te pozovu na „trening liderstva“ u Tirani, pa ti objasne da se ne kaže domovina nego region. Odatle se vraćaš u Sarajevo kao moralni misionar – uvjeren da si politički odrasla osoba, a u stvari si samo elegantniji oblik korisnog idiota.
Levat misli da zna šta je politika jer je bio na seminaru o politici. On vjeruje da moć dolazi iz procedure, da se promjene donose dokumentima i da su građani racionalna bića. I zato ga narod ne voli – jer prepoznaje lažnu eleganciju nemoći. On ne razumije psovku, ironiju, sarkazam, niti onaj naš domaći oblik ponosa u kojem se vlast ruši, ali se vlast voli.
U toj slici, Crnadak je idealni primjerak – čovjek koji bi da vodi, ali da se nikome ne zamjeri; koji bi da ruši Dodika, ali bez prašine; koji misli da je reforma kad napiše izvještaj o reformi. Zapad mu klima glavom, poziva ga na panele, potapša ga po ramenu – sve dok ne zatreba stvarni posao. Tada se mikrofon gasi, a levat ostaje sam, s fasciklom i osjećajem moralne pobjede.
U engleskom jeziku postoji pojam useful fool. U „bosanskom“ – levat. Razlika je samo u melodiji. Jedni se smiju, drugi vjeruju da ih snima BBC.
Crnadak već godinama pokušava objasniti narodu Republike Srpske da je Dodik zlo, da se mora pasti s vlasti, da će tada svanuti nova era slobode. I svaki put kad to kaže, Dodik se samo protegne, zijevne i pošalje još jednu poruku s prozora helikoptera. I dok helikopter odleprša, Igor ponosno objavi status: „Velika vijest stiže – Dodik pada“. Pa ne padne. Nikad. Jer levat misli da se politika vodi riječima, a ne instinktom.
On se ponaša kao onaj đak koji je učio napamet sve lekcije o demokratiji, a nije shvatio da u ovoj školi prolaze samo oni koji ne prepisuju. Pokušava biti gospodin u društvu gdje se cijeni jak drvosječa, pokušava pričati o budućnosti u zemlji koja još nije prežvakala 1995. I zato ostaje ono što jest – nesimpatični, beskorisni lik koji bi da bude reformator, a djeluje kao zamjenski učitelj prirode i društva.
Narod ga ne voli. Ne zato što je zločest, nego zato što im naprosto ide na živce. On je čovjek koji stalno priča da „sutra dolazi bolje vrijeme“, iako svima postaje jasno da sutra ne dolazi nikad. Njegova energija podsjeća na onog rođaka koji ti na svakoj svadbi objašnjava zašto je propao plan da otvori firmu, ali sad ima novi.
I tako Crnadak nastavlja svoj beskonačni monolog – govori, poziva, tumači, najavljuje padove koji se ne događaju. I dok on vjeruje da ulazi u istoriju, istorija ga gura u fus… pardon – u zaborav.
