Žestoke prozivke: Dojučerašnji saborci udaraju jedni na druge kako stignu

22
Foto: Jelena Trivić/Facebook

Niko za sebe neće reći da će izgubiti, pa tako ni Draško Stanivuković, iako je svjestan svog katastrofalnog rejtinga u Banjaluci.

Ovo je dio odgovora Jelena Trivić na pitanje: „Da li će se kandidovati za gradonačelnika Banjaluke?“.

Kaže i da je rano govoriti o tome, ali dodaje da ne postoji nijedan razlog da njena stranka podrži aktuelnog gradonačelnika. Draško Stanivuković kaže da ga to i ne čudi.

– Valjda je predsjednica, pa sad možda kad je vidjela da baš to ne ide tako, hajd’ da bude gradonačelnica, pa kad ne bude to, vidjećemo šta je treće ili četvrto o tom potom. Ja sam podržao njenu borbu za pokradene izbore, ali očigledno je ona odustala sama od te borbe, pa sad daj šta daš, pa sad ako nisam ovo, mogu biti i ono, ako ne budem i to, daj da budem nešto treće – rekao je Stanivuković.

I ovo prepucavanje bivših drugara koje je, govorili su nekad, „spojila borba protiv režima“, pokazuje da su njihovi lični interesi i sujete, u stvari, bili glavna vodilja te priče.

Da su se dugo suzdržavali da kažu šta stvarno misle jedni o drugima, dokazuje upravo i posljednji intervju Trivićeve.

– Njegov mandat odavno nema politički legitimitet, jer je pogazio sve principe na kojima je dobio povjerenje građana – prije svega onaj o borbi protiv korupcije i transparentnoj Gradskoj upravi – rekla je Trivićeva.

A da dvojac ne bi bio usamljen u opozicionom političkom prepucavanju, skoro svakodnevno se brine Nebojša Vukanović. I on ovih dana „udara“ po Stanivukoviću.

Njegova izjava da neće biti inicijative za opoziv predsjednika banjalučke Gradske skupštine posebno je naljutila lidera Liste za pravdu i red.

– Dodikovo mladunče je istjerano načistac i sa nestrpljenjem čekam priliku da mu zadam konačne udarce i da se veliki iluzionista i najveća politička prevara i podvala novijeg doba skine sa političke scene – kaže Vukanović.

I potpuno je jasno nakon ovakvog stava da će opozicija u političku borbu jedino protiv opozicije. Da su za nešto bolje sposobniji, valjda bi za dvije decenije pokušaja da se dokopaju vlasti to i pokazali.

Ono što pokazuju čak i mlađi opozicioni naraštaji nije ništa posebno bolje od onoga što rade, ili su radili, njihovi stariji mentori.

To se najbolje vidi na primjeru, sada već čuvene rečenice Jelene Trivić:

„Ali ja sam očekivala da sam pobjedila!“.