Piše: Rajko Vasić
Mlada, svježe ofarbane kose, dobila je luksuznu opravu za pojavljivanje u ulogama predsjednika stranke i predsjedničkog kandidata. U porodici niko nije oduševljen, a koalicione konglomeratlije, prekotarabaši, tiho reže.
MGP, Mala Grupa Pedera i Majkunaša Gradskog Plana, shvata to kao političku uvredu siromašnog rođaka sa sela.
Nu.
Srpska demokratska stranka, iako je ponižavajuće pala, da bude pomoćni organ izdajničkom PDP-u i probosanski ukras saraj-unitaristima, nije još posve propala da ne bi morala da misli o sebi.
Ona mora da ima kandidata za predsjednika Republike.
U teoriji, kandidat za predsjednika Srpske može da povuče stranačke glasove do maksimalnog broja, pored eksternih. A stranka, može, na osnovu kandidata, da dobije i druge glasove, koji nisu članski i simpatizerski.
Stvarnost je, dabome, drugačija i zavisi od organizacionog kompakta stranke.
Budućnost SDS-a, iako je prolaz izuzetno tijesan, postoji samo u povratku na nacionalnu politiku. U praksi bi to značilo ne samo promjenu javnih stavova i rječnika, već i, nakon izbora, priključenje koaliciji najmoćnije nacionalne stranke, mislim, jedine, u mozaiku vlasti.
Međutim, Blanuša na ovim izborima, Blanuša jednogodišnji predsjednik SDS-a i Blanuša kandidat za predsjednika Republike Srpske, korak je unazad. Zato su ga i instalirali.
Za vrijeme Miličevića i postojao je izvjestan procenat mogućnosti. Iako on sam nije shvatao nacionalno kao presudno u politici stranke. Iako je imao otpor probosanskog prisarajskog esdeesluka.
Sada je taj PPSDS preuzeo glavne poluge i kormila. Nijedna druga grupa SDS-a, u stvari, nigdje u Republici Srpskoj, ne postoji.
Zato je uzletio Blanuša. Jer je izdvojen, ogoljen i nemoćan.
A, oni će za to vrijeme da nastave svoje prisarajsko probosansko kolo. Gluvo baščaršijsko.
Kandidatura Blanuše dobar je znak za SNSD, a loš za SDS i Republiku Srpsku.
