Suštinsko pitanje u pravosuđu BiH jeste da li je prioritet pravosudnih institucija zaista pravda za sve žrtve ili se pravosudni mehanizmi koriste za političko kažnjavanje onih koji su politički nepodobni, izjavio je Srni vršilac dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Viktor Nuždić.
– Ako želimo pravdu, onda ona mora biti jednaka za sve. Ne može se jedan zločin procesuirati brzo, dok drugi decenijama čekaju. Ne može se od žrtava tražiti strpljenje i razumijevanje za nedostatak kapaciteta, a istovremeno za druge predmete pronalaziti i vrijeme i resursi. Pravda mora početi od žrtve i od zločina, a ne od političkog interesa – poručio je Nuždić.
Nuždić je naglasio da se godinama ponavlja da pravosudnim institucijama na nivou BiH za procesuiranje ratnih zločina nedostaje tužilaca, istražilaca, sudnica i drugih kapaciteta, a narod upravo svjedoči da se predmeti koji se odnose na spornu odredbu Krivičnog zakona BiH, koju je nametnuo Valentin Incko, pokreću i vode ekspeditivno.
– Kao da su svi predmeti ratnih zločina završeni, pa je sada prioritet da se procesuira to što neko govori ili način na koji neko govori o ratnim zločinima – istakao je Nuždić.
Prema njegovim riječima, upravo se tu otvara suštinsko pitanje prioriteta pravosuđa na nivou BiH.
On je upitao kako je moguće da se tako brzo reaguje na slučajeve koji se odnose na javno odobravanje, negiranje, umanjivanje ili opravdavanje ratnih zločina, dok istovremeno godinama nema sudskog epiloga za brojne zločine nad srpskim stanovništvom?
– Predmet Đure Matuzovića i drugih već je 10 godina bez prvostepenog okončanja. Predmet protiv Atifa Dudakovića ulazi u desetu godinu. I dalje nema konačnog sudskog epiloga za zločine u Čemernu, Dobrovoljačkoj, Konjicu i brojnim drugim mjestima – podsjetio je Nuždić.
Postavlja se pitanje, dodaje, da li je moguće da se danas slave ljudi za koje postoje dokazi da su počinili zločine nad Srbima, a da se istovremeno kaže da to nije kažnjivo zato što nema pravosnažne presude?
– I da li to onda znači da je dozvoljeno relativizovati ili veličati zločine nad Srbima sve dok ne postoji pravosnažna presuda? – pita Nuždić.
Član 145a i pitanje selektivne primjene
Nuždić podsjeća da član 145a Krivičnog zakona BiH, koji je nametnu Incko, ima jasno propisane uslove i kažnjava, između ostalog, javno podsticanje na nasilje ili mržnju, kao i određene oblike javnog odobravanja, negiranja, grubog umanjivanja ili opravdavanja pravosnažno utvrđenih zločina.
Dodaje da Zakon predviđa i kažnjavanje određenih oblika veličanja lica pravosnažno osuđenih za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ocijenivši da problem nije samo u postojanju te odredbe, već u pitanju njene primjene i prioriteta koji se postavljaju pred pravosudne institucije.
– Ako se za postupanje po članu 145a mogu obezbijediti resursi, istražne radnje i sudski postupci, onda je opravdano pitati zbog čega isti sistem godinama nije u stanju da okonča brojne predmete stvarnih ratnih zločina poput onih u Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Tuzli i na Petrovačkoj cesti i drugim mjestima. Za brojne od tih zločina i dalje traju istrage, dok porodice žrtava decenijama čekaju pravdu – naveo je on.
Nuždić podsjeća i na slučaj Podrinja, gdje su prije dvije godine službenici Sipe došli u Republički centar i preuzeli svu dokumentaciju kojom je Centar raspolagao o zločinima nad Srbima u Podrinju.
Istu dokumentaciju je, navodi, u više navrata ranije dostavljalo i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske.
– Do danas nemamo informaciju šta je s tom istragom. Postavlja se pitanje da li je normalno da Centar godinama prikuplja svjedočenja, dokumentaciju i podatke o zločinima, a da istražni organi tek sada prikupljaju osnovne operativne podatke koji su godinama javno dostupni – rekao je Nuždić.
Kaznena politika otvara dodatna pitanja
Nuždić ukazuje na situaciju u kojoj minimalne kazne predviđene za pojedine oblike krivičnih djela iz člana 145a mogu biti više od kazni koje su izrečene pojedinim počiniocima stvarnih ratnih zločina.
Navodi primjere Seada Velagića, koji je za zločine u Livnu osuđen na godinu dana, Alminka Islamovića, koji je za zločine u Posavini dobio tri godine, te Almaza Nezirovića, koji je u prvostepenom postupku za 22 tačke optužnice osuđen na dvije godine.
– Postoji mogućnost da lice koje veliča nekoga od ovih zločinaca dobije veću kaznu nego sam zločinac. To je nevjerovatan pravni nonsens – ističe Nuždić, ocjenjujući da je donošenje ovakvih izmjena zakona bilo duboko politički motivisano.
Elfeta Veseli i Sakib Mahmuljin
U tom kontekstu posebno ukazuje na slučajeve poput Elfete Veseli, koja je osuđena za ubistvo srpskog dječaka Slobodana Stojanovića, ali i na slučaj Sakiba Mahmuljina, koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine nad Srbima, a koji se već duže vrijeme ne nalazi na izdržavanju kazne.
S druge strane, upozorava Nuždić, istovremeno se šalju poruke koje dodatno relativizuju stradanje srpskih civila.
– Imamo situaciju da se veličanje ili određeni stavovi o ratnim zločinima procesuiraju, dok ljudi koji su pravosnažno osuđeni za ratne zločine ne izdržavaju kazne, a porodice žrtava i dalje čekaju zadovoljenje pravde – rekao je Nuždić.
Prema njegovim riječima, posebno je sporno to što pojedini visoki bošnjački politički predstavnici ubijanje srpske djece u Jošanici predstavljaju kao legitimne vojne ciljeve.
Sve to, kako ističe, otvara suštinsko pitanje da li je prioritet pravosudnih institucija zaista pravda za sve žrtve ili se pravosudni mehanizmi koriste za političko kažnjavanje onih koji su politički nepodobni.
Nuždić zaključuje da problem nije u tome što zakon treba da štiti društvo od mržnje i veličanja pravosnažno utvrđenih zločina, već u tome što se isti kapaciteti ne primjenjuju na sve žrtve i sve zločine.
– Jer, ako pravda nije jednaka za sve, onda nijedna zakonska odredba, pa ni član 145a, ne može otkloniti sumnju da je pravosudni sistem postao instrument različitih standarda, umjesto mehanizam zaštite svih žrtava i utvrđivanja odgovornosti za sve ratne zločine – zaključio je Nuždić.
